Abstract | Pri izboru sportaša, sportskih organizacija, klubova, događaja i projekata koje će sponzorirati ili donirati, tvrtke u Hrvatskoj rukovode se kriterijem visokog stupnja korisnosti za samu tvrtku te širu zajednicu i potrebe društva. Neupitna je uloga velikih sponzora u nogometnim, košarkaškim i rukometnim klubovima, ali i brojni drugi sportaši takozvanih neatraktivnih sportova ne bi imali mogućnost baviti se tim sportovima da nije sponzora, a samim time uloga tih sportova u zajednici postala bi beznačajna. Pogotovo u odgoju mladih naraštaja.
Tematika ovog rada usmjerena je na pojmove sponzorstva, sportskog marketinga, sponzoriranja sporta u globalu, kao i sponzoriranje individualnih sportaša. Dobiveni su podaci i informacije o tome imaju li poduzeća u Hrvatskoj razvijenu strategiju za sponzoriranja sporta i sportaša, pošto ista kao neki ogledni dokument ne postoji. Naglasak je pri tome na profesionalnom sportu i klubovima, a u slučaju "no name" sportaša na one koji pokazuju naznaku za velike rezultate, ali se na njih još uvijek ne misli niti se ulaže dovoljno (primjer olimpijske pobjednice Sare Kolak).
Neki od najuspješnijih hrvatskih sportaša današnjice u počecima svojih karijera nisu imali osigurane ni osnovne uvjete za rad i razvoj, a kamoli za nešto drugo. Unatoč tome, oni su uspjeli. Nakon tih uspjeha, savez i razni sponzori im nude sve, no u takvim se situacijama vrlo često postavlja pitanje gdje su oni bili kada su ti sportaši pomoć i podršku najviše trebali.
Temelji uspjeha hrvatskog sporta u cjelini trebali bi biti postavljeni na zdravim nogama kroz proces koji će sportaše i sportske ekipe voditi od početka do kraja, od dna do vrha. To je jamstvo za uspjeh. Nažalost, na tom putu, vrlo često zbog nedostatka raznih oblika podrške i pomoći, mnogi sportaši odustanu. Oni rijetki koji ostanu i nastave se boriti, vrlo često na kraju i uspiju. Na taj način čine svoju zemlju ponosnom, postaju zaštitno lice svojih sponzora i slično. Pitanje je, zašto nacionalni savez, poduzeća i sponzori nisu to na vrijeme prepoznali. Dojam je da bi, iako populacijom mala država, imali puno više svjetski poznatih sportaša i klubova, samo da se u njih uloži malo više vjere te financijske i logističke potpore i podrške.
Metode korištene u ovome radu su povijesna, analiza i sinteza, a primarna je kvalitativna metoda istraživanja pomoću provedenih intervjua s predstavnicima velikih hrvatskih poduzeća čija aktiva iznosi više od 130 milijuna kuna, prihod veći od 260 milijuna kuna i broj zaposlenih iznad 250. Cilj istraživanja je utvrditi imaju li ta poduzeća razvijenu strategiju sponzoriranja sporta te odnosi li se ona na već poznate ili i na no name sportaše. Također, provedeni su intervjui sa samim sportašima koji su taj put od anonimaca do svjetski poznatih sportaša i sami prošli. |