Violončelo je u današnje vrijeme ključan član orkestara, gudačkih ansambala i raznih drugih izvođačkih skupina, a istovremeno postojano održavajući svoj položaj kao značajan solistički instrument. Mnogi vrsni skladatelji i violončelisti tijekom povijest dali su značajan doprinos razvitku tehnika sviranja violončela, stvarajući time nužne temelje za suvremeni violončelistički repertoar. Veliki broj važnih violončelističkih djela ostaju neistražena dok se samo mali broj djela učestalo izvodi. Ograničenja violončelističkog repertoara nalaze se isključivo u stavovima samih violončelista, kao i glazbenih kritičara koji prema nepoznatim djelima imaju konzervativna stajališta. Cilj ovog rada je podizanje svijesti o raznolikosti violončelističkog repertoara od 17. do 20. stoljeća, a kao poticaj za osoban razvoj i doprinos procesu popularizacije djela koja ne pripadaju standardnom violončelističkom repertoaru. Kako se svijet glazbe razvija, novo nastali oblici nastavit će utjecati na instrumentalnu tehniku i izvođačku praksu. Bez obzira na smjer koji u budućnosti glazbu očekuje, zasigurno će rezultirati kreativnom simbiozom skladatelja i instrumentalista, zajednice koja je uvijek bila i nastavit će djelovati u pravcu inovacija.