Gotovo niti jedan instrument nema u povijesti zapadne klasične glazbe toliko važnu ulogu kao što je to klavir. Tokom svojih gotovo tri stoljeća postojanja posvjedočio je mijenama stilova, estetika, tehnika sviranja, zvukovnosti i poimanja glazbe. Razlog što je upravo klavir postao skladateljsko igralište za isprobavanje novih ideja leži vjerojatno u kombinaciji fizičkih dimenzija, velikog raspona, boje zvuka i relativno povoljne cijene. Long Sullen Silences and an Occasional Punch in the Face je citat iz jedne vrlo popularne TV serije, a pokazalo se da vrlo dobro opisuje autorovu glazbu. Osim što nosi potencijalno glazbene konotacije, ideja ovakvog naslova je i stvaranje svojevrsnog mosta između suvremene klasične glazbe i popularne kulture. Nadovezujući se na misao o takvom mostu, posebno zanimljivim se je pokazalo još pitanje utjecaja takve kulture na skladatelja. Konkretno, autoru se učinilo interesantnim pitanje kako svaki pojedini skladatelj nove glazbe razlikuje svoju glazbu od one popularne, koju čuje na radiju ili u kafiću. S obzirom na to da u 21. stoljeću nitko ne može kredibilno zanijekati da ga je mainstream kultura u potpunosti zaobišla, taj netko nužno ima svoje (makar nesvijesno) mišljenje o njoj. Između ostalih, takve ideje su utjecale na razvoj glazbenih misli u autorovoj skladbi. Prije početka skladanja ove skladbe odlučio je primijeniti drugačiji misaoni postupak od onih koje je do sada primijenjivao. Uvijek je dosad bio slučaj da bi na neki način stvorio stilski okvir temeljen na trenutnom raspoloženju i koji bi onda stajao relativno čvrsto. Unutar takvog okvira bi se gotovo glazbeno djelo trebalo nalaziti i tako prenijeti svoju ideju. To se je činilo kao dobra strategija za izbjegavanje paralize, koja nužno nastane kada je skladatelj suočen s beskonačnošću izbora pri početku skladanja. Međutim, takav način pokazao se je nedostatan, jer bi tada uvijek morale otpasti ideje koje su se činile nepodobnima. S obzirom na raznolikost takvih ideja činilo se je nemoguće objediniti ih u jedno djelo, no na kraju je autor ipak odlučio pokušati ih iskoristiti. Na kraju se je to pokazalo kao najbolji mogući način, koji je rezultirao osobnim napretkom, otkrivanjem osobnog stila i mnogo življom i životnijom muzikom.