Uvevši lajtmotiv i kasnoromantički glazbeni idiom u svijet filma, te vrativši veliki simfonijski orkestar u holivudske studije, John Williams je pokrenuo svojevrsnu revoluciju, gotovo jednako kao što je to napravio George Lucas sa specijalnim efektima u Epizodi IV. Čak i uz nastojanje da sve podredi filmu, kao što je to Wagner učinio s dramom, uspio je stvoriti mrežu uvjerljivih lajtmotiva koji nisu samo banalne filmske teme, nalijepljene u onom trenutku kada se na ekranu prikazuje scena u kojoj se pojavljuje neki određeni lik. Naprotiv, on svoje teme razvija: kako sazrijevaju likovi i njihovi međusobni odnosi, tako sazrijevaju i njihove teme. Njegovi lajtmotivi su međusobno srodni, isprepliću se i mogu imati više funkcija. S obzirom na sve to, Williams je ostao avangardan u odnosu na svoje kolege skladatelje. To se odnosi na harmonije, koje niže slično kao Debussy, zatim na tonalitete, kojima nerijetko daje čisto zvukovni smisao, na melodije, u kojima strogo određene periodične strukture obogaćuje alteracijama, modulacijama i skokovima, te naposljetku – na otvorenost forme i ritmičku raznolikost.