Francuska revolucija kao društveno politički pokret promijenio je gotovo cjelokupno stanje u Francuskoj, a promjene nisu zaobišle ni orguljaše. Budući da je Crkva potpala pod državnu upravu, a time i pod nestabilno gospodarsko stanje tadašnje države, za orguljsku struku slijedila je neizvjesna budućnost. Kako je za vrijeme revolucije velik broj instrumenata uništen ili oštećen javila se potreba obnove i gradnje novih instrumenata pri čemu su orguljari krenuli u novi – simfonijski način tretiranja zvuka što je dovelo do mnogobrojnih inovacija pri izgradnji orgulja. Kao najinventivniji i najuspješniji graditelj orgulja istaknuo se Aristide Cavaillé-Coll čiji se instrumenti nalaze u mnogobrojnim pariškim crkvama, koncertnim dvoranama, ali i diljem Francuske, Belgije i Nizozemske. Kao posljedica novog načina gradnje orgulja razvio se simfonijski skladateljski stil, odnosno orguljska simfonija u kojoj su orgulje tretirane na način velikog simfonijskog orkestra, što je vidljivo kroz opuse francuskih simfoničara – prije svega Charlesa-Marie Widora, Felixa-Alexandra Guilmanta i Louisa Viernea.