| Abstract | Terminalno srčano zatajenje označava konačnu fazu kroničnog srčanog zatajenja, stanje u kojem srce nije više sposobno učinkovito pumpati dovoljno krvi kako bi zadovoljilo potrebe tijela. Ova patofiziološka situacija nastaje zbog gubitka sposobnosti srca da održava adekvatan minutni volumen krvi, što rezultira smanjenom perfuzijom vitalnih organa te povećanim zagušenjem u plućima i perifernim tkivima.
Liječenje terminalnog srčanog zatajenja usmjereno je na ublažavanje simptoma i poboljšanje kvalitete života pacijenta. Farmakološke strategije obuhvaćaju upotrebu diuretika radi smanjenja viška tekućine, ACE inhibitora ili blokatora angiotenzinskih receptora (ARB) za smanjenje opterećenja srca te beta-blokatora radi poboljšanja funkcije srca. Nefarmakološke mjere podrazumijevaju prilagođavanje načina života pacijenta, uključujući dijetu s kontroliranim unosom soli i tekućine te redovito praćenje tjelesne težine.
U palijativnoj skrbi za pacijente s terminalnim srčanim zatajenjem, naglasak se stavlja na osiguravanje udobnosti, emocionalne podrške i komunikacije s obitelji. Otvorena komunikacija o prognozi, ciljevima skrbi i željama pacijenata ključna je za pružanje individualizirane njege. Planiranje skrbi temelji se na detaljnoj procjeni stanja pacijenta i uključuje postavljanje specifičnih ciljeva, odabir optimalnih intervencija te redovitu evaluaciju ishoda kako bi se prilagodila terapija prema potrebama pacijenta u terminalnoj fazi bolesti. Važan aspekt palijativne skrbi je pružanje podrške obiteljima pacijenata, uključujući savjetovanje i edukaciju o njihovim ulogama i mogućnostima sudjelovanja u skrbi. Ova multidisciplinarna pristup uključuje stručnjake različitih područja kao što su medicinske sestre, fizioterapeuti, socijalni radnici i duhovni savjetnici kako bi se osiguralo sveobuhvatno i holističko skrbničko okruženje.
U zaključku, palijativna skrb za pacijente s terminalnim srčanim zatajenjem nije samo usmjerena na medicinske aspekte bolesti, već i na njihovu kvalitetu života i dobrobit njihovih obitelji. Ova vrsta skrbi ističe važnost dostojanstva, komfora i individualiziranog pristupa kako bi se osiguralo što bolje iskustvo pacijenta u terminalnoj fazi srčanog zatajenja. |
| Abstract (english) | Terminal heart failure denotes the final stage of chronic heart failure, where the heart is no longer able to efficiently pump enough blood to meet the body's needs. This pathophysiological condition arises due to the heart's loss of ability to maintain adequate cardiac output, resulting in reduced perfusion of vital organs and increased congestion in the lungs and peripheral tissues.The treatment of terminal heart failure aims at symptom alleviation and improvement of the patient's quality of life. Pharmacological strategies include the use of diuretics to reduce fluid overload, ACE inhibitors or angiotensin receptor blockers (ARBs) to decrease cardiac workload, and beta-blockers to enhance cardiac function. Non-pharmacological measures involve adjusting the patient's lifestyle, including a diet with controlled salt and fluid intake, and regular monitoring of body weight.
In palliative care for patients with terminal heart failure, the focus is on ensuring comfort, providing emotional support, and communicating effectively with families. Open communication about prognosis, care goals, and patient preferences is crucial for delivering personalized care. Care planning is based on a detailed assessment of the patient's condition, setting specific care goals, selecting optimal interventions, and regularly evaluating outcomes to tailor therapy to the patient's needs in the terminal phase of the illness.
An important aspect of palliative care is supporting patients' families, including counseling and education on their roles and involvement in care. This multidisciplinary approach involves professionals from various fields such as nurses, physiotherapists, social workers, and spiritual counselors to ensure comprehensive and holistic caregiving.
In conclusion, palliative care for patients with terminal heart failure is not only focused on the medical aspects of the disease but also on their quality of life and the well-being of their families. This type of care emphasizes the importance of dignity, comfort, and an individualized approach to provide the best possible experience for patients in the terminal phase of heart failure. |
