Slavonsko-srijemski podolac početkom 20. stoljeća bio je najzastupljenija i najznačajnija pasmina u Baranji, Srijemu i Slavoniji te u Podravini do Virovitice gdje je činio oko 90 % ukupnog broja goveda te se koristio za teške poslove u poljoprivredi. Iako na zaštiti i očuvanju pasmine od 2008. godine djeluje Udruga uzgajivača slavonsko-srijemskog podolca, ova pasmina je zbog male populacije definirana kao kritično ugrožena pasmina. Danas se podolac više ne koristi kao radno govedo, nego za ekološku proizvodnju mesa, s tim da je cilj iskorištavanje neiskorištenih i zapuštenih prirodnih područja za koje je pasmina povijesno vezana uz očuvanje biološke raznolikosti i zaštićenih krajolika. Osim niske produktivnosti, uzgajivači nailaze na razne probleme: plasman proizvoda, tržišno neprepoznavanje, administrativna ograničenja vezana uz petogodišnju obavezu uzgoja propisanu potporama izvornih i zaštićenih pasmina, te izostavljanje potpora. S druge strane postoji još jedna autohtona pasmina, istarsko govedo, čije je meso gastronomski brend Istre. To je pasmina koja je prije dvadesetak godina bila na rubu izumiranja, a danas broji oko 2000 jedinki. Zahvaljujući povezanosti Istrijana s ovom pasminom, koju je u prošlosti imala svaka obitelj, te novih gastronomskih načina uporabe njihova mesa, broj istarskih goveda polako, ali sigurno raste. S ciljem predstavljanja široj javnosti, meso boškarina dostupno je u nekim restoranima te su stvoreni i suhomesnati proizvodi oplemenjeni začinima i istarskim vinima. Slavonija ima puno prirodnih resursa, odnosno potencijala da prema primjeru Istrijana sa svojom pasminom stvori brend Slavonije koji, ukoliko bude tržišno prepoznat, ima mogućnost postati svjetski specijalitet. Samim time, osim što bi na tržište došao kvalitetan ekološki proizvod, jednako tako zaštitila bi se i očuvala stara autohtona pasmina jer to nije samo očuvanje kulturne i prirodne baštine, nego i očuvanje vrijednog genetskog materijala.