Varfarin je najstariji i najpropisivaniji oralni antikoagulans. Zbog svoje uske terapijske širine i velikih interindividualnih varijabilnosti zahtijeva praćenje INR-a. Uspostavljanjem adekvatne inicijalne doze varfarina smanjuje se rizik od nuspojava lijeka i skraćuje vrijeme do postizanja optimalne koncentracije. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) stoga predlaže provođenje farmakogenomskog testiranja na polimorfizam alela CYP2C9 i VKORC1 kod uvođenja varfarina u terapiju. Ta metoda, kombinirana s kliničkim parametrima, ipak ne uspijeva dovoljno dobro predvidjeti stabilnu terapijsku dozu varfarina za sve pacijente. Uloga glikozilacije proteina plazme u farmakokinetici lijekova nije dovoljno raszjašnjena. Za alfa-1 kiseli glikoprotein, koji je jedan od glavnih glikoproteina plazme za vezanje lijekova, in vitro je dokazano da visoki stupanj grananja Nglikana i antenarna fukozilacija smanjuju njegov afinitet vezanja varfarina. Stoga je cilj ovog rada bilo ispitati može li N-glikom ukupnih plazmatskih proteina (koji sadrži i glikane alfa-1 kiselog glikoproteina) predvidjeti potrebnu inicijalnu dozu varfarina. Nakon izoliranja iz uzoraka krvnih plazmi i obilježavanja fluorescentnom bojom (2-aminobenzamid), N-glikani su razdvojeni visokotlačnom tekućinskom kromatografijom temeljenoj na hidrofilnim interakcijama. Dobiveni kromatografski vršci su ručno integrirani i normalizirani na ukupnu površinu. Pomoću općeg linearnog modela, prilagođenog po dobi i spolu, napravljena je regresijska analiza u programu R (verzija 3.3.3). Rezultati pokazuju da nijedan glikan, kao niti jedno derivirano svojstvo glikana ne pokazuje statistički značajnu povezanost s potrebnom terapijskom dozom varfarina, no postoje naznake da bi povezanost mogla biti uočena smanjenjem šuma glikana ostalih plazmatskih glikoproteina prethodnom izolacijom alfa-1kiselog glikoproteina i analizom samo njegove N-glikozilacije.