Antidepresivi su jedna od najčešće propisivanih skupina lijekova. Koriste se za liječenje depresije, anksioznosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, neuropatske boli i prevenciju migrene. Incidencija depresije u svjetskoj populaciji je oko 16 %. Antidepresivi imaju izražen metabolizam prvog prolaza putem citokroma P450 (CYP), i to najviše putem CYP2D6, CYP2C19, CYP3A4, CYP2C9 i CYP1A2. U terapiji depresije najznačajniji su polimorfizmi CYP2D6 i CYP2C19 enzima jer mogu imati utjecaj na metabolizam selektivnih inhibitora ponovnog povrata serotonina i tricikličkih antidepresiva, tj na učinkovitost i sigurnost lijekova. Na temelju genetičkih informacija o polimorfizmima gena iz obitelji CYP-a može se zaključiti o mogućim fenotipovima biotransformacije/metaboliziranja lijeka. Genotipovi određuju četiri različita fenotipa. Normalni metabolizatori imaju normalnu enzimsku aktivnost, to su prvenstveno homozigotni nositelji “divljega” alela. Intermedijarni metabolizatori u usporedbi s normalnim metabolizmom imaju smanjenu enzimsku aktivnost zbog prisustva odgovarajućih varijantnih alela sa smanjenom funkcijom ili gubitkom funkcije. Spori metabolizatori imaju značajno smanjenu enzimsku aktivnost ili ona potpuno izostaje jer su homozigotni nositelji inaktivirajućih alela/varijanti gena. Vrlo brzi metabolizatori imaju enzimsku aktivost koja je veća od normalne, prosječne, zbog prisustva više kopija gena. Društva poput Kliničkog konzorcija za implementaciju farmakogenetike i Nizozemske radne grupe za farmakogenetiku izdala su smjernice za doziranje antidepresiva. Smjernice upućuju na promjenu doze i/ili lijeka u slučaju bolesnika sa sporim, a u nekim slučajevima i intermedijarnim metaboličkim fenotipom za CYP2C19 i/ili CYP2D6. Prilagodbom doze prema genotipu smanjuje se učestalost nuspojava i povećava učinak terapije. Farmakogenetički testovi trebaju biti razmotreni uz druge kliničke i biokemijske čimbenike s posebnim naglaskom na interakcije lijekova i druge komorbiditete.