Danas bolesti štitnjače zauzimaju drugo mjesto po učestalosti među bolestima endokrinoga sustava u svijetu, a njihova incidencija i dalje neprestano raste. Oksidacijski stres nastaje kao posljedica poremećaja oksidacijsko-redukcijskih procesa u organizmu. Pri tome nastali slobodni radikali, od kojih su najčešći reaktivni kisikovi spojevi (ROS, engl. Reactive Oxygen Species), oštećuju stanične makromolekule poput proteina, lipida, ugljikohidrata i DNK i povezuju se s patogenezom brojnih bolesti. Zbog kratkoga poluživota u organizmu ROS-ove je teško izmjeriti. Stoga se češće kao markeri oksidacijskoga stresa koriste oštećenja makromolekula izazvana slobodnim radikalima. Koncentracija proteinskih karbonila predstavlja općeniti i najčešće korišteni marker za praćenje oksidacijskog oštećenja proteina. Kao biomarkeri oksidacijskoga stresa proteinski karbonili imaju nekoliko prednosti u odnosu na mjerenje drugih oksidacijskih produkata prvenstveno zbog njihovog ranog formiranja i relativne stabilnosti. Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi postoji li veza između oksidacijskoga stresa i bolesti štitnjače. U suradnji s liječnicima KBC Sestre milosrdnice sakupljeni su uzorci plazme bolesnika s dijagnozom bolesti štitnjače (n = 24), kao i kontrolna skupina (n = 42). Koncentracija proteinskih karbonila određena je spektrofotometrijski, nakon derivatizacije karbonilnih skupina proteina s 2,4-dinitrofenilhidrazinom (2,4-DNPH). Koncentracija proteinskih karbonila u oboljelih od bolesti štitne žlijezde (11,27±3,61 μM) bila je značajno viša od izmjerene koncentracije u kontrolnoj skupini (9,99 ±3,25 μM; p<0,05) što ukazuje da kod bolesnika s bolestima štitnjače dolazi do oksidacijskoga stresa. Iz dobivenih rezultata može se zaključiti da je oksidacijski stres povezan s patogenezom bolesti štitnjače. Ipak, kako bi se moglo doći do zaključka o uzroku i tijeku bolesti te utjecaju oksidacijskog stresa na samu bolest potrebno je izmjeriti i neke druge markere oksidacijskog stresa.