Migrenska glavobolja je složeni i čest neurološki poremećaj te jedan od najčešćih uzroka onesposobljenja u svijetu. Karakterizirana je unilateralnim, pulsirajućim glavoboljama i popraćena je nizom simptoma kao što su mučnina, povraćanje, povećana osjetljivost na kretanje, svjetlost, zvukove, mirise i hranu. Kod približno jedne trećine pacijenata s migrenom napadaji su povezani s neurološkim deficitima koji uključuju kortikalne perturbacije, što se naziva migrenskom aurom. Patofiziologija migrene je složena i još uvijek nije do kraja razjašnjena. Prema dosadašnjim saznanjima središnje mjesto u patogenezi migrene ima aktivacija i senzitizacija trigeminovaskularnog sustava što rezultira glavoboljama karakterističnim za migrenu. Liječenje migrene može biti usmjereno na prekidanje boli (akutno/abortivno) ili na prevenciju napadaja. Akutna terapija uključuje analgetike, antiemetike, ergot alkaloide i triptane; a preventivna uključuje antihipertenzive, antidepresive, antiepileptike, nesteroidne protuupalne lijekove, onabotulinum toksin A i nefarmakološke pristupe. Određenim pacijentima s čestim ili teškim glavoboljama potrebne su obje strategije liječenja. Preventivni lijekovi često se koriste u kombinaciji s drugim terapijskim opcijama i dio su sveobuhvatnog individualiziranog liječenja. Preventivnim liječenjem nastoji se smanjiti frekvenciju napadaja migrene, smanjiti ozbiljnost i trajanje napadaja, poboljšati odgovor na akutnu terapiju te poboljšati funkcioniranje i smanjiti onesposobljenje oboljelih. Osim toga, učinkovito preventivno liječenje dovodi i do smanjenja troškova u sustavu zdravstvene zaštite. Danas glavnu antimigrensku terapiju predstavljaju triptani koji kod mnogih pacijenata ne postiţu zadovoljavajuće učinke te su istraživanja usmjerena na druge neuropeptide i receptore za koje je otkriveno da sudjeluju u patofiziologiji migrene.