U životinjskom svijetu, trećina svih poznatih životinjskih vrsta nema nikakav organ za detekciju svjetlosti iz okoline, a ostatak životinja ima ili točkaste primitivne oči ili složen sustav organa i živčanih stanica za detekciju i interpretaciju svjetlosti iz okoline. U ovome radu uspoređene su leće, fotoreceptori i posebni mehanizmi koji osiguravaju osjetilo vida u čovječjem i životinjskom oku. Usporedba čovječjeg i životinjskog oka može se svesti na usporedbu dva sustava koji imaju glavnu ulogu u formiranju slike okoline. Jedan od njih je optička građa oka. Dok neke životinje imaju optičku građu oka gotovo identičnu kao čovjek, puno ih se uvelike razlikuje. Glavna je podjela optičke građe životinjskog oka na komorne i složene oči, gdje su komorne oči najsličnije čovječjem oku. Životinjske oči ne sadržavaju uvijek leću, a mogu imati i zrcalo kao optički sustav pa se ne oslanjaju samo na lom svjetlosnog snopa za formiranje slike, već mogu koristiti i refleksiju. Drugi sustav važan za poredbu je mrežnica. Mrežnica je složen sustav fotoreceptora s pigmentima i živčanim, stanicama kao što su neuroni i gangliji. Dok je čovječja mrežnica građena od štapića i četiri spektralne klase čunjića, životinjska mrežnica može sadržavati samo štapiće ili samo čunjiće. Ovisno o broju spektralnih klasa čunjića u mrežnici osjet boja može biti monokromatski, dikromatski, trikromatski i tetrakromatski. Jedna od sposobnosti u osjetu vida koji većina životinja ima, ali kod čovjeka nije prisutna je sposobnost detektiranja polarizirane svjetlosti. Dok je većina životinja sposobna detektirati linearno polariziranu svjetlost, neke životinje koje žive u vodi mogu detektirati i kružno polariziranu svjetlost.