U diplomskom radu obrađeni su neki od najpoznatijih misaonih pokusa Alberta Einsteina. Cilj rada je analizirati te misaone pokuse i istaknuti njihovu svrhu u kontekstu filozofije fizike. Einstein, slavni fizičar dvadesetog stoljeća, prilikom postavljanja svojih revolucionarnih teorija, između ostalog koristio je misaone pokuse. Poput stvarnih, oni služe kako bi postojeće teorije potkrijepili ili opovrgnuli. U uvodnom dijelu rada upoznajemo koncept misaonih pokusa; što oni jesu, njihov povijesni razvoj, svojstva te klasifikaciju. Okosnica rasprave je knjiga Misaoni pokusi J.R. Browna, suvremenog filozofa znanosti. Uz njega, filozofijom misaonih pokusa te filozofskim pristupom Einsteinovu radu bavi se i J.D. Norton, također suvremeni filozof znanosti. Stajališta Browna i Nortona o tome što misaoni pokusi jesu i kako ih klasificiramo razlikuju se. Naime, Brown smatra kako nije moguće ponuditi jasnu definiciju što su misaoni pokusi, već ih prepoznajemo na konkretnom primjeru, dok ih Norton svodi na gole argumente. Nakon uvoda slijedi odlomak o životu A. Einsteina, u kojem je predstavljen njegov specifičan način razmišljanja, s naglaskom na fiziku. Poznato je da je od malih nogu bio opčinjen fenomenima iz svakodnevice, čemu svjedoči i poznata anegdota o petogodišnjem Albertu koji se prvi puta susreće s kompasom te već tada shvaća da mora postojati nešto u praznom prostoru što djeluje na magnetnu iglu. Osim interesa za prirodne znanosti, Einstein također vrlo rano pokazuje i interes za filozofiju, čitajući djela poznatih filozofa čijem utjecaju svjedočimo u njegovu daljnjem stvaralaštvu. Kako sam ističe, on nije filozof, ali svoje filozofske stavove vješto implementira u teorijama, što ga izdvaja u moru fizičara i otvara prostor za stvaranje novih, tada nezamislivih, teorija. Zanimljiva je činjenica da se Einstein ne opredjeljuje za jednu filozofsku poziciju već ostaje dosljedan svom primarnom cilju - objašnjenu prirodnih fenomena, te pritom upotrebljavajući filozofsku poziciju koja najbolje odgovara opisu stvarnosti. Zbog te nedosljednosti često ga se proziva filozofskim oportunistom. U četvrtom odjeljku ukratko je prikazan razvoj teorija: specijalne i opće teorija relativnosti te kvantne mehanika. Motivacija za njihovo stvaranje bili su problemi koje, tada dominantne teorije, klasična mehanika i Maxwellova elektrodinamika, nisu mogle objasniti. U petom odjeljku su predstavljeni Einsteinovi misaoni pokusi. Impresivan je broj misaonih pokusa koje je osmislio, ali budući da nije moguće smisleno i detaljno obuhvatiti sve, u radu je izdvojeno šest najpoznatijih: Einsteinovi satovi (relativnost istovremenosti), lov zrake svjetlosti, magnet i zavojnica, Einsteinovo dizalo, zračenje crnog tijela te paradoks Einsteina, Podoslog i Rosena ili EPR paradoks. Detaljno je izložena analiza pojedinog misaonog pokusa sa stajališta spomenutih filozofa znanosti, Browna i Nortona, te L. Landaua, teorijskog fizičara dvadesetog stoljeća. Posljednji odjeljak rada donosi kratak pregled iznesenih stavova te iskazuje kako misaoni pokusi zaslužuju posebno mjesto unutar fizike, ravnopravno sa stvarnim pokusima, budući da ih često, iz više razloga, nije moguće izvesti u stvarnosti, a sudeći prema Einsteinovom primjeru, očito imaju važnu ulogu u znanosti.