Dijamant je poluvodički materijal koji, zbog ultra-širokog zabranjenog pojasa, nudi jedinstvenu kombinaciju izvrsnih električnih, mehaničkih i termalnih svojstava. Dijamantni kristali visoke čistoće se mogu dobiti procesom umjetne sinteze u laboratorijskim reaktorima, ponajprije procesom kemijskog taloženja iz parne faze (engl. Chemical Vapour Deposition - CVD). Tehnološki razvoj ove metode u zadnjih 20 godina je doveo do široke dostupnosti i dobre kontrole kvalitete uzoraka. To je otvorilo vrata za masovniju uporabu dijamanta u elektroničkim uređajima, od kojeg su za ovaj rad zanimljivi dijamantni detektori zračenja. Dijamant bi trebao zadržati svoja intrinzična elektronička svojstva u specifičnim surovim uvjetima gdje bi korištenje silicija, kao poluvodiča uskog zabranjenog pojasa, bilo nemoguće. U ovom radu je testiran utjecaj visokih temperatura i ionizirajućeg zračenja na dijamant, korištenjem dva detektora s prilagođenim dizajnom razvijenim za toplinsku-otpornost pri radu. Detektori su bazirani na dijamantnim kristalima različite debljine (500 μm i 65 μm) gdje su na suprotne stranice kristala deponirane elektrode od volframa. Na spoju dijamanta i volframa je stvoren omski kontakt koji omogućuje uspostavu napona i očitanje signala kroz električne kontakte. Nakon primjene električnog polja, volumen između elektroda postaje osjetljiv na zračenje. Čestice zračenja ioniziraju dijamant i stvaraju nosioce naboja koji nadalje svojim kretanjem u polju induciraju izlazni signal na elektrodama. Proučavanjem svojstava tog signala mogu se ekstrahirati razni parametri vezani za detekciju zračenja (primjerice energija deponirana prilikom interakcije) kao i fundamentalna poluvodička svojstva samog dijamanta. Glavnina eksperimentalnih tehnika korištenih u ovom radu je bazirana na ionskim mikrosnopovima MeV-skih energija, koji su prostorno fokusirani magnetskim poljima, uporabom tzv. ionske mikroprobe u akceleratorskom postrojenju Instituta Ruđer Bošković. Korištenje fokusiranog ionskog snopa, zajedno s mogućnošću promjene dubine prodora korištenjem iona različite mase i energije, pruža preciznu informaciju o interakciji iona s poluvodičem na mikrometarskoj skali koja se može kontrolirati prilikom eksperimenta. Ove funkcionalnosti su iskorištene u dva različita scenarija: za karakterizaciju svojstava samog detektora različitim tehnikama analize ionskim snopom, kao i za deponiranje defekata u kristalnu strukturu ozračivanjem velikim dozama iona. U posljednjem slučaju ione ne smatramo česticama za ispitivanje, već za oštećivanje poluvodiča. Detektori su bili izloženi ionskim snopovima i visokim temperaturama u vakumskoj komori ionske mikroprobe, što je zahtijevalo tehničku nadogradnju komore, kao i razvoj specifičnih eksperimentalnih procedura za potrebe ovog rada. Signal induciran u detektoru je procesiran korištenjem nabojno- i strujno-osjetljive elektronike da bi se iz njegovih svojstava odredili različiti parametri, kao što su: učinkovitost prikupljanja naboja, produkt vremena života i mobilnosti (μτ) nosioca naboja, driftno vrijeme itd. Ova svojstva su izmjerena i za elektrone i za šupljine u širokom rasponu povišenih temperatura. Pokazalo se da mobilnost šupljina opada brže nego za elektrone s porastom temperature. Uzrok pada mobilnosti leži u povećanoj vjerojatnosti raspršenja na kristalnoj rešetci ili defektima u rešetci. Dobiveni rezultati su uspoređeni s ranijim mjerenjima dostupnim u literaturi. Nadalje, izmjerena je ovisnost μτ parametra o temperaturi, te je uočena znatna razlika u ponašanju dvije vrste nosioca. Uzrok ovakvog rezultata nije bilo moguće jednoznačno povezati s jednostavnom fizikalnom zakonitosti, što indicira da je potrebno dublje razumijevanje pozadinskih mehanizama koji određuju svojstva transporta naboja u dijamantu. Ovdje znatnu važnost imaju defekti u kristalnoj strukturi, koji pri skupljanju naboja postaju centri uhvata (zamke) nosioca naboja te utječu na svojstva nabojnog transporta. Čak i umjetni dijamanti visoke kvalitete, kakvi su korišteni u ovom radu, imaju veće razine nečistoća u odnosu na one koje su standardno prisutne u siliciju. Neželjeni efekt koji nastaje kao posljedica uhvata veće količine nosioca u zamkama je stvaranje prostorne raspodjele naboja između elektroda (polarizacija), koja dovodi do zasjenjenja vanjskog električnog polja i narušavanja svojstava nabojnog transporta. Snažan utjecaj polarizacije je zamijećen pri radu debljeg (500 μm) detektora, gdje, zbog veće udaljenosti među elektrodama, efekti zasjenjenja lakše dolaze do izražaja. Proučavanjem prijelazne (tranzijentne) strukture strujnog signala zaključeno je da se polarizacija javila zbog nakupljanja šupljina, i to uniformno kroz cijeli volumen dijamanta. No, grijanje detektora na blago povišene temperature (oko 370 K) je dovelo do termalno inducirane depolarizacije, što se moglo kvantificirati iz promjena induciranog signala koje su upućivale na oporavak transportnih svojstava šupljina. Također, tranzijentni signali su pokazali da i pri povišenim temperaturama i stvaranju polarizacije, brzina drifta elektrona i šupljina nije znatno narušena i ostaje velika (u usporedbi sa silicijem). Ovo je osobito korisno u primjenama za brzo brojanje ili vremensko razlučivanje u eksperimentima visokog protoka čestica. Dio mjerenja je izveden s namjerom karakteriziranja parametara bitnih za primjene detektora u eksperimentima nuklearne fizike, kao što su nuklearna spektroskopija. Skupljanje zadovoljavajuće statistike događaja induciranih zračenjem može zahtijevati dugo vrijeme rada detektora. Stoga se za rad detektora koji je izložen povišenim temperaturama treba testirati stabilnost performansi na dužim vremenskim skalama. Protoni energije 2 MeV su korišteni kao ulazne čestice koje se u potpunosti zaustavljaju i deponiraju cjelokupnu energiju unutar detektora. Testirani su parametri učinkovitosti skupljanja naboja kao i energijska razlučivost. Postignuta temperatura od 720 K, do koje su neželjeni termalni efekti na svojstva detekcije ostali gotovo zanemarivi, je bila najviša prijavljena u znanstvenoj literaturi u trenutku pisanja ovog rada. Razlučivost od 2% (40 keV) i učinkovitost sakupljanja naboja od oko 95% se mogu smatrati iznimno dobrim za mnoge primjene. Detektor je također bio izložen zračenju α-česticama (iz kalibriranog α-izvora s tri radionuklida poznatih energija). Mjerenja energiv jske spektroskopije s alfa česticama na visokim temperaturama su već objavljena u nekoliko radova prethodnih godina pa je dana direktna usporedba s tim rezultatima. Pri usporedbama se pokazalo da je važno uzeti u obzir različitu debljinu korištenog dijamanta, kao i karakteristike tehničkih izvedbi samog detektora koje se znatno razlikuju u različitim radovima. Posebice je zanimljiv rezultat da debljina dijamanta ima znatan utjecaj na svojstva transport naboja, s obzirom da postoji sistematska tendencija da deblji kristali imaju niže maksimalne temperature prije sloma elektroničkih svojstava. Isto je uočeno u ovom radu. Za testiranje otpornosti na zračenje detektor je prvo izložen velikim dozama protona energije 5 MeV-a, koji u potpunosti penetriraju volumen među elektrodama, i ostavljaju pritom uniformnu raspodjelu primarnih defekata (intersticija i vakancija) u ozračenom dijelu. Svojstva induciranog signala u oštećenim i neoštećenim područjima su direktno uspoređena, iz čega se uočilo da količina sakupljenog naboja u oštećenom dijamantu opada sa temperaturom. Ipak ovaj trend gdje temperatura negativno utječe na otpornost na zračenje je zaustavljen pri oko 660 K, zbog efekta otpuštanja naboja iz zamki. Te zamke su nastale zbog oštećivanja (unosa defekata) ionskim snopom. Nosioci naboja inducirani u područjima ispunjenim tim zamkama će prilikom kretanja prema elektrodama imati veliku vjerojatnost uhvata. Nakon uhvata elektroni ili šupljine mogu biti otpušteni ukoliko prime energiju grijanjem (termalno inducirani otpust nosioca naboja). Stoga će vremenska struktura nabojnog signala znatno ovisiti o temperaturi, posebice za one temperature oko temperature aktivacije zamke. Iz induciranog signala evaluirana je vremenska konstanta koja odgovara prosječnom vremenu uhvata nosioca naboja na različitim temperaturama. Korištenjem Shockley-Read-Hall statistike, iz temperaturne ovisnosti vremenske konstante se pronašao energijski položaj duboke zamke odgovorne za uhvat naboja. Takve zamke se nalaze daleko od rubova vodljivog i valentnog pojasa i teško otpuštaju zarobljene nosioce naboja. Rezultat je uspoređen sa sličnim rezultatima u prijašnjim znanstvenim radovima, no nije bilo moguće jednoznačno odrediti kristalnu strukturu defekta koji bi odgovarao tom dubokom nivou. Ipak moglo se zaključiti da je defekt bio prisutan samo u dijelovima izloženim visokim dozama zračenja, ali ne i u neoštećenom dijamantu, te da je zarobljavao i otpuštao šupljine ali ne i elektrone. Njegova temperaturna aktivacija omogućava bolji rad detektora na visokim temperaturama. Svi ovi rezultati mogu biti značajni za razvoj i nove primjene dijamantnih detektora namijenjenih radu o uvjetima povišene temperature i zračenja, kao i za bolje razumijevanje ograničenja koje kvaliteta kristala nameće na poluvodička svojstva dijamanta kao materijala za nove generacije elektroničkih uređaja.