Dizajn organskih kristala uključuje brojna područja kemije i zahtijeva njihovo razumijevanje. Prije samog eksperimentalnog izvođenja priprave kristala, važno je odgovoriti na pitanja: kakav organski kristal želimo dobiti, koja svojstva treba imati, kako to postići s obzirom na poznavanje međumolekulskih interakcija, u kojim uvjetima sintetizirati kristal, koje metode i eksperimentalni postav koristiti, kako izbjeći stvaranje nekog drugog neželjenog oblika. Ovaj rad obuhvaća teoretske odgovore na dana pitanja. Također, u radu je opisano kristalno inženjerstvo u čijem su fokusu međumolekulske interakcije. Među najznačajnijima su vodikova i halogenska veza koje odlikuju jakost i usmjerenost. One omogućuju međumolekulsko prepoznavanje i nastanak određene kristalne vrste. Organski kristali mogu biti građeni od neutralnih ili nabijenih molekula međusobno povezanih nekovalentnim interakcijama. Prema broju komponenti dijelimo ih na jednokomponente i višekomponentne. Kod višekomponentnih postoji dodatna podjela na kokristale, solvate i soli. Iako su po definiciji njihove razlike jasne, u praksi ih je često teško razlikovati i precizno okarakterizirati. Postoje razne metode priprave organskih kristala, a najistaknutije su kristalizacija iz otopine i mehanokemijska sinteza. Obje metode su vrlo često upotrebljavane, ali njihovi mehanizmi još nisu jednoznačno okarakterizirani. Razumijevanje njihovih mehanizama je u fokusu kemičara jer im to omogućuje uspješnije predviđanje tijeka reakcije i nastalih produkata što rezultira usmjeravanjem reakcija prema nastanku željenih kristala. Dizajn i priprava organskih kristala su u današnjem vremenu ponajviše u fokusu farmaceutske industrije, elektroničke industrije te pri proizvodnji boja i agrokemikalija.