Fluor, element poznat kao najelektronegativniji element u periodnom sustavu elemenata, 13. je najzastupljeniji element u Zemljinoj kori. Činjenica da je zastupljeniji od svih drugih halogenih elemenata stvara dodatnu zbunjenost kada je u pitanju iznimna rijetkost prirodnih spojeva koji sadrže fluor. Takvi spojevi koji sadrže jaku C–F vezu, iako se vrlo teško biosintetiziraju i rijetki su, danas su, zbog pogodnih svojstava, među najzastupljenijim spojevima korištenim u farmaceutici, za izradu velikog broja lijekova, ali i u agrokemiji. Unatoč povećanim zahtjevima u širokim područjima znanosti, sinteza organofluoro spojeva još se uvijek često suočava s problemima kao što su poteškoće u rukovanju fluoriranim reagensima i u kontroli kemijskih reakcija. Većina sintetskih metoda za fluoriranje ima loše utjecaje na okoliš, a nove i možebitno korisne metode u ovom području još su nedovoljno istražene i razrađene. Nove metodologije, koje mogu upotpuniti nedostatke poput niske stabilnosti međuprodukata koji sadrže fluor i niske selektivnosti reakcija (kemo-, regio- i/ili stereo-) u sintezi takvih spojeva, otvorile bi potpuno novu perspektivu za kemiju fluora, a dotad je nužno uvidjeti važnost biosinteze organofluoro spojeva. Bakterija Streptomyces cattleya stoga, zbog svoje rijetke sposobnosti biosinteze organskih spojeva fluora, postaje organizam od velikog interesa. U svom metaboličkom putu bakterija S. cattleya koristi enzim za fluoriranje, 5′-fluoro-5′-deoksiadenozin sintazu (dalje u tekstu FDAS), koja katalizira stvaranje C–F veze SN2 mehanizmom nukleofilnog napada fluoridnog iona na S-adenozil-L-metionin (SAM), a kao metabolički produkti nastaju 4- fluorotreonin, jedina prirodna aminokiselina koja sadrži fluor, i toksični fluoroacetat