U ovom radu opisala sam pregled otkrića otrova, njegovih svojstava i strukture, kroz povijest pa do danas. Pošto govoriti, odnosno pisati, o toksinima nije lako, morali smo proći i osnovnu podjelu zmija. Podjela prema dentaciji najjednostavnija je i opće prihvaćena. Prema njoj razlikujemo tri skupine: prednježljebozubice (Elapide), stražnježljebozubice (Colubride) i cjevozubice ( Viperide i Atraktaspidide). Prema dentaciji možemo ih podijeliti i na to koju „vrstu“ otrova posjeduju i kako ju ubrizgavaju. „Vrsta“ je pod navodnicima, jer zapravo niti jedna vrsta otrova nije u potpunosti čista. Zmije poput čegrtuša sa velikim udjelom hemotoksičnih komponenti u otrovu često zadrže i nešto neurotoksičnih komponenti. Isto vrijedi i za zmije poput taipana kod kojih prevladavaju neurotoksične komponente. Kada je prvi problem bio uspješno riješen, definiranje proteina i njihova uloga, moglo se krenuti na detaljnije istraživanje samih toksina. Utvrđeno je da je 90% građe toksina upravo proteinska te da za njihove analize mogu primijeniti sada utvrđene tehnike za analizu proteina. Prvenstveno se koristila kromatografija. Jedne od češćih bile su kromatografija ionskom izmjenom i gel filtracija (kromatografija na stupcu) koje su odvajale proteine na temelju različitog ionskog naboja ili određene molekulske mase.