Primarni cilj ovog rada je prikazati i teorijski opisati najvažnije metode za eksperimentalno određivanje koeficijenata aktiviteta monoelektrolitnih otopina. U Uvodu su definirani važni pojmovi i jednadžbe za razumijevanje samoga koncepta aktiviteta otopljene tvari kao i za shvaćanje izvodâ konačnih eksperimentalno važnih jednadžbi za svaku metodu. Prve četiri opisane metode: sniženje ledišta, povišenje vrelišta, sniženje tlaka para te izopiestička ravnoteža, bazirane su na mjerenju aktiviteta otapala, dok se aktivitet otopljene tvari naknadno računa primjenom Gibbs-Duhemove jednadžbe. Metode u kojima se mjeri elektromotivnost galvanskih članaka ili metoda difuzijski koeficijenti omogućavaju izravno određivanje aktiviteta otopljene tvari. Uz svaku metodu navedeno je i njezino područje sigurne primjene pa tako valja istaknuti kako je od svih navedenih metoda za vrlo razrijeđene otopine najbolje koristiti metodu difuzije. Uz opis nekih metodâ (sniženje tlaka para, izopiestička metoda, metoda difuzije) prikazane su i skice aparatura nužnih za mjerenje odgovarajućih fizikalnih veličina iz kojih je moguće izračunati prosječne koeficijente aktiviteta elektrolita. Nadalje, u radu je sadržano i kratko poglavlje o važnim zakonitostima uočenima u ovisnosti koeficijenata aktiviteta osnovnih elektrolita u vodenim otopinama o koncentraciji tih otopina. Spomenute su pravilnosti rezultat brojnih istraživanja provedenih u prvoj polovici prošloga stoljeća. Ovaj rad završava s detaljnim tumačenjem i dokazivanjem činjenice da se pojedinačni koeficijenti aktiviteta ne mogu eksperimentalno odrediti. Dokaz te tvrdnje iznesen je metodom reductio ad absurdum u okviru znanstvenog rada početkom ovoga stoljeća, kao odgovor znanstvenicima koji su to pokušavali opovrgnuti.