Kristali se nalaze svuda oko nas. Zbog svojih raznih boja, simetričnih oblika, sjajnih i glatkih, privlačili su pažnju ljudi još od antičkog vremena. Kristali su nas fascinirali i prije nego smo postali Homo sapiensi (u starim fosilima pračovjeka (Homo erectus) pronađeni su kristali kvarca. Još 6000. pr. n. e. u Egiptu naročito cijenjeni dragi kamen bio je tirkiz te je smatran svetim kamenom. Malo po malo proučavanje kristalnih tvari postalo je znanost.1 Do velikog preokreta i temeljnih spoznaja o atomsko-molekulskoj građi kristala došlo je početkom 20. stoljeća. Prethodilo im je otkriće rendgenskih zraka i njihova primjena na kristalima (presudnim se pokazao pokus u kojem je opažena difrakcija rendgenskih zraka na kristalu, a koji su 1912. izveli W. Friedrich, P. Knipping i Max von Laue). Od 20. stoljeća do današnjih dana određeno je više od 1 300 000 kristalnih struktura. Počevši od jednostavnih struktura soli i metala (14 %), proteina i nakupina makroomolekula, kao što su virusi i ribosomi (11 %) te spojeva koji sadrže barem jednu C–H i C–C vezu (75 %; spadaju u bazu podataka Cambridge Structural Database gdje se mogu pronaći svi kriteriji za deponiranje strukture).3 Kako svako znanstveno otkriće nije jednako utjecalo na razvoj nekog polja ili područja znanosti, tako su i određene kristalne strukture bile presudne za promjenu znanstvenih paradigmi. U ovom će se radu opisati kristalne strukture koje su utjecale na promjenu načina razmišljanja o prirodi kemijske veze i interakciji molekula te koje su ostavile dublji trag u razvoju znanosti. Izbor struktura je kronološki poredan i proizvoljan, ali i dijelom konsenzus većeg broja povjesničara znanosti.