U ovom radu obrađuje se pojam krivnje u materijalnom smislu, kao jedan od elemenata kaznenog djela. Objasniti krivnju moguće je kroz opise sastojaka krivnje s obzirom da naš Kazneni zakon ne nudi opću definiciju krivnje. No, za razliku od mnogih stranih kaznenih zakonodavstava, koja su često služila kao uzor hrvatskom zakonodavcu, naš Kazneni zakon sadrži odredbu o sastojcima krivnje. Prihvativši psihološko-normativnu teoriju naš zakonodavac razlikuje četiri elementa krivnje: ubrojivost, namjeru ili nehaj, svijest o protupravnosti te nepostojanje ispričavajućih razloga (ispričavajuća kranja nužda i prekoračenje nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom). Ubrojivost je u pravilu pretpostavka, pa se u slučaju sumnje utvrđuje neubrojivost, i to biološko-psihološkom metodom. Stoga, ne čudi da je naš Kazneni zakon definirao neubrojivost, a ne ubrojivost. Za namjerne delikte uvijek postoji odgovornost, dok odgovornost kaznena djela iz nehaja postoji samo ako je izričito propisana u zakonu. Naš Kazneni zakon posebno definira izravnu i neizravnu namjeru, te svjesni i nesvjesni nehaj. O svijesti o protupravnosti govorimo u materijalnom smislu, što znači da se ona odnosi na počiniteljevu svijest o društveno opasnom značenju njegovog djela. Nepostojanje ispričavajućih razloga jedini je element koji je definiran negativno, što znači da ako postoji neki od ispričavajućih razloga krivnja je isključena, odnosno u tom slučaju zakonodavac se odriče kažnjavanja jer nedostaje preventivna nužnost kažnjavanja. Uspoređujući sa švicarskim Kaznenim zakonikom, koji također proklamira načelo krivnje, vidljivo je da većih razlika u regulaciji ove materije i nema. Iako ne sadrži odredbu o sastojcima krivnje iz ostalih odredaba lako se može iščitati koji su te zaključiti da švicarski kazneni sustav ispunjava svoju društvenu funkciju.