Rimski pravni sustav je vjerojatno najutjecajniji pravni sustav svjetske pravne povijesti. Mnogobrojni njegovi instituti i pravna rješenja posluţila su suvremenim teoretičarima i zakonodavcima kao temelj za izgradnju njihovih sustava. Tako se u odreĎenim elementima moţe traţiti povezanost izmeĎu pravne zaštite rimskog instituta prinude (metus) i suvremenog instituta sile i prijetnje. Staro rimsko civilno pravo bilo je izrazito kruto te nije bilo u stanju pratiti razvoj i zbivanja u rimskom društvu. Takav se sustav, pogotovo u doba Sulinog reţima, pokazao nedoraslim zahtjevima novog doba te je iziskivao proširenje pravne regulacije što je pogotovo bilo vidljivo kod sklapanja pravnih poslova gdje je vrijedilo načelo coactus volui, tamen volui (unatoč tomu što je moja volja bila pod prinudom, formirao sam volju) koje se kosilo s načelom pravednosti.1 Još prije nego što su rimski pravnici klasičnog doba preko svojih kazuističkih rješenja počeli sve više pridavati značaj volji, prekretnicu u rimskom pravu kod uvaţavanja i zaštite volje stranaka u pravnom prometu je bila regulacija instituta instituta mana volja, metus-a (prinuda) i dolus-a (prijevara) u prvoj polovici 1. st. pr. n. e.. Dok se u pravnoj nauci o dolus-u puno pisalo i raspravljalo, metus je, unatoč velikom značaju u pravnoj povijesti, ostao nezasluţeno zapostavljen.