U 2015.godini više od milijun migranata i izbjeglica došlo je u Europu i uzrokovalo njezinu podjelu oko najboljeg načina nošenja s krizom. Suverenost odlučivanja država članica Europske unije oko pitanja ulaska izbjeglica na njihov teritorij bila je ograničena. Stoga su države članice poduzele kako jednostrane tako i zajedničke mjere kako bi pokušale upravljati fenomenom prisilne migracije. Pri tome, mjere su se morale kretati u granicama kako prava čovjeka, tako i međunarodnog i europskog prava. Unutar schengenskog prostora, prostora bez unutarnjih graničnih kontrola, neke su države članice, jednostrano, zbog masovnog priljeva izbjeglica ponovno uspostavile kontrole na svojim granicama s drugim zemljama. Druge, su pak, pokušale zaobići svoju odgovornost u dublinskom sistemu, čiji je cilj bio brz pristup postupku azila i ispitivanje zahtjeva o meritumu od strane jedne jasno određene države članice. No, većina država članica ipak je pristala na kooperativne mjere koje je predložila Europska Komisija. Tako je stvorena Europska agencija za granice i obalne straže čiji je zadatak promicati, koordinirati i razvijati upravljanje granicama u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Isto tako, u rujnu 2015, uspostavljen je program u kojem su se države članice obvezale na premještanje osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita iz Italije i Grčke. Dogovorom između Europske unije i Turske uspostavljen je program preseljenja. Oba programa, prema posljednjim izvještajima Komisije sve više napreduju. Donesen je i akcijski plan vraćanja, koji predviđa vraćanje onih koji nemaju pravo ostati u Europskoj uniji. Unatoč znatnom napretku u provedbi planova potrebno je odlučnije djelovati kako bi se stope vraćenih, ali i preseljenih i premještenih osoba znatno povisile.