Tema ovog diplomskog rada je pravno uređenje instituta sporazumijevanja stranaka u kaznenom postupku te postupak donošenja presude na temelju sporazuma stranaka u kaznenom postupku. Institut sporazumijevanja stranaka jest primarno angloameričkog podrijetla, a u naše kazneno procesno pravo uvodi se Zakonom o kaznenom postupku iz 2008., s primarnim ciljem da se smanji velik broj predmeta koji uvelike opterećuju rad sudova, ubrza postupanje u kaznenim predmetima odnosno da se postigne veća ekonomičnost u kaznenom postupku. Bit ovog instituta svodi se na međusobno pogađanje između stranaka, tj. državnog odvjetnika i okrivljenika o priznanju krivnje i sankcije koja će se izreći u zamjenu za priznanje kaznenog djela. U prvom dijelu rada prikazuje se povijesni razvoj konsenzualnih postupaka, sama svrha instituta konsenzualnosti te komparativni prikaz instituta presude na temelju sporazuma stranaka u različitim državama. Naime, iz niza povijesno-pravnih razloga, institut konsenzualnosti razvija se najprije u anglo – američkim pravnim poretcima, dok je s druge strane europsko kontinentalno zakonodavstvo dugo vremena bilo nesklono prihvaćanju ovog instituta. Ipak, iz niza razloga s vremenom dolazi do određenog približavanja, pa čak i miješanja određenih instituta anglosaksonskog podrijetla u kontinentalne pravne sustave, među koje pripada i Hrvatska. Takvo miješanje očekivano dovodi do sukobljavanja općih načela na kojima ta dva sustava počivaju, a tu se primarno misli na načelo legaliteta kaznenog progona kao jednog od glavnih načela kontinentalnih kaznenih postupaka. Drugi dio rada prikazuje pravni okvir za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka te sam postupak sporazumijevanja, uz određena stajališta iz sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Sporazumijevanje se može započeti na prijedlog okrivljenika ili državnog odvjetnika. Ukoliko se isti slože oko međusobnih koncesija, podnose prijedlog odnosno izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka, bilo prilikom postupka pred optužnim vijećem, bilo na pripremnom ročištu. Pritom su ovlasti suda u kontroli takvog sporazuma svedene na minimum, tj. sud je dužan provjeriti da li je sporazum na zakonu zasnovan te je li kazna za okrivljenika primjereno odmjerena. Ipak, unatoč određenim prednostima, ovaj institut također ima i određenih nedostataka, počevši od pritiska na nedužnog okrivljenika na priznanje krivnje te faktične neravnopravnosti državnog odvjetnika i okrivljenika te mogućnosti da se sporazumom prenisko odmjeri kazna okrivljeniku.