Abstract | U ovom radu nastojalo se obraditi problematiku uporabe prikrivenog istražitelja, jednu od posebnih dokaznih radnji koja se u kaznenom postupku koristi za prikupljanje dokaza kako bi se razjasnile i utvrdile relevantne činjenice, te kako bi se, u konačnici ispravilo kršenje prava, tj. pravnih propisa, te vratila ravnoteža u narušeni pravni poredak.
Riječ je o nadasve kompleksnoj i specifičnoj radnji, koju je vrlo teško uporabiti zbog više razloga.
Kao prvo, uporaba prikrivenog istražitelja predstavlja jako zadiranje u ljudska prava, koja jamči i hrvatski Ustav, ali i međunarodni dokumenti (MPGPP i EKLJP). Također, brojne su poteškoće u provedbi radnje, s obzirom da je sredstvo zapažanja čovjek, a ne tehnički uređaj. Pri tome se postavlja pitanje istražiteljeve osobnosti, odnosno njegove sposobnosti ostati objektivan, te kako će se ona odraziti na provođenje radnje i koliko onda može biti pouzdan takav dokaz. S druge strane, riječ je o radnji koja je često ključna za otkrivanje teških kaznenih djela, koja se drugim klasičnim dokaznim radnjama ne bi mogla otkriti. Uz sve primjedbe, dokazano je da se uporabom takvih prikrivenih radnji brže završava kazneni postupak, ali je nažalost utvrđeno da one nemaju značajan doprinos na suzbijanje kriminala ( broja kaznenih djela). Međutim, veliki je problem tamna brojka, kod takvih kaznenih djela kod kojih se koriste te prikrivene radnje.
U radu se obrađuju zakonski uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se radnja mogla primjeniti, te što ako oni nisu ispunjeni, što je potkrijepljeno sudskom praksom kod pojedinih pretpostavki za uporabu radnje. Poseban naglasak je na zabrani poticanja, kao važnoj posebnoj materijalnoj pretpostavci, prikriveni istražitelj ne smije poticati na počinjenje kaznenog djela. Također, važno je pitanje uporabe dokaza nastalih provedbom radnje, posebice iskaza istražitelja koji je vrlo dvojben dokaz. S jedne strane je pitanje njegove pouzdanosti (što se prethodno spominje), a s druge njegova problematičnost uporabe, a tomu je razlog njegovo svojstvo prikrivenosti. Tu je najizazovnije pitanje u praksi sudova, o dopuštenosti tzv. prikrivenog razgovora istražitelja s osumnjičenikom, što se cijeni obzirom na zaštitu od samookrivljavanja i pravo na šutnju, kao važne međunarodne standarde. Takav razgovor ne smije biti na razini formalne radnje ispitivanja okrivljenika, što se proučava od slučaja do slučaja – gleda se intenzitet djelovanja prikrivenog istražitelja (da li je pasivan ili aktivan). |