Pravo na branitelja jedno je od fundamentalnih elemenata prava na pravično suđenje kojim se osnažuje jamstvo prava na jednakost oružja, privilegija od samooptuživanja, presumpcije nevinosti i cjelokupnih prava obrane. međunarodni ugovori koje je Republika Hrvatska (RH) ratificirala te pravna stečevina Europske unije (EU) predstavljaju međunarodni pravni okvir o pravu osumnjičenika na branitelja koji je primjenjiv na unutarnji pravni poredak RH. Pravo osumnjičenika na branitelja predviđeno je čl. 6. st. 3. al. c Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda1(EKLJP) te popratnom sudskom praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP);Direktivom 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima2 (Direktiva o pravu na pristup odvjetniku); Direktivom 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku3(Direktiva o pravu na informiranje) i Prijedlogom Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o privremenoj pravnoj pomoći za osumnjičene i optužene osobe lišene slobode i pravnoj pomoći u postupcima na temelju europskog uhidbenog naloga4 (Prijedlog Direktive o privremenoj pravnom pomoći) te standardima Europskog Odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kaţnjavanja5 (CPT)koji su obvezujući za RH i izvješćima CPT-a o posjetima RH, koja su sugestivne naravi. Interpretacijom čl. 6. EKLJP-a kroz sudsku praksu ESLJP-a nastala je tzv. Salduz doktrina, čiji razvoj pratimo i u najnovijim presudama ESLJP-a. Ova doktrina ishodište je za daljnje jačanje postupovnih prava osumnjičenika u prethodnom postupku i na početku kaznenog postupka.