Abstract | Pojam „javna služba“ (service public) razvio se krajem 19.stoljeća kroz praksu francuskog Državnog savjeta, a izvorno je označavao aktivnost uprave po načelima javnog prava. U Njemačkoj, pak, proizlazi iz filozofskih ideja Friedricha Hegela o državnom službeniku koji stoji između građana i društva i čija je uloga zaštititi društvo, osigurati pravednost putem pravila i balansirati između suprotstavljenih egoističnih interesa unutar zajednice. Općenito, pojam javnog službenika drugačije se tumači u zemljama kontinentalne Europe nego u anglosaksonskim zemljama, gdje je mnogo uži i veže se uz pojam civil service, kao i razlikama u pojmovima civil servant i public servant u kojem bi se pojam prvog podudarao s hrvatskim terminom državnog službenika (osobe postavljene na položaj odlukom ovlaštene javne institucije sukladno pravilima javnog prava te zauzimaju položaj određenog ustavnog značaja). Temeljni propis koji u našem pravnom sustavu regulira službeničke odnose je Zakon o državnim službenicima kao lex specialis, a podredno Zakon o radu kao lex generalis, uz njih postoje još i brojni podzakonski propisi i zakoni koji upućuju na hipernormativizam sustava uređenja službeničkog statusa. Državni službenici predstavljaju ključno osoblje, te imaju važnu ulogu u cjelokupnom državnom sustavu, stoga je opravdano mišljenje da državni službenik treba biti obrazovan,s naročitim stupnjem profesionalizma i integriteta, podložan pravnim propisima, gdje se javlja pitanje i pojam etike u javnim službama. Hrvatska s ostacima centralizma i dubokoj politiziranosti sustava treba jasno uspostavljanje standarda etičkog ponašanja koji bi doveli na posljetku do smanjenja neetičnog ponašanja, korupcije i sličnog. Etiketirani naziv za državne službenike poput, „ lijeni birokrati˝, koji lagodno žive na račun onih koji ih hrane, dovode državne službenike u ne tako zahvalan status, budući da se rijetko spominju stvarni problemi javne uprave koji imaju uzroke u nestručnom i politiziranom upravnom vodstvu, netransparentnom sustavu zapošljavanja, lošoj organizaciji posla, zanemarivanja struke, niskim plaćama, koje su obrnuto proporcionalne dinamičnim potrebama javne uprave i okolini u kojoj djeluje. Republika Hrvatska je sa većom institucionalnom promjenom službeničkog sustava počela prilikom usklađivanja hrvatskog zakonodavstva u okviru procesa integracije u Europsku uniju, veliku ulogu u tom procesu imala je Sigma koja je svojim dokumentima identificirala upravne standarde, polazeći od temeljne dužnosti svake države da, u ostvarenju javnog interesa i obveze pružanja javnih usluga, osigurava učinkovito, profesionalno i nepristrano djelovanje javne uprave. No, iako je Hrvatska provela reformu ( Usvojena je strategija reforme državne uprave za razdoblje od 2008. do 2011.), ocijenjena je kao pozitivan pokušaj koji nije ostvariv u praksi zbog nedovoljnog kapaciteta za predviđene akcije te ciljeva koji su istodobno preambiciozno i suviše općenito postavljeni. U veljači 20014. Vlada je nadležnim institucijama na mišljenje dostavila Nacrt prijedloga Zakona o državnoj službi koji bi trebao izmijeniti važeći Zakon o državnim službenicima, no po mišljenju mnogih stručnjaka tim se zakonom smanjuju prava službenika, mehanizmi njihove zaštite te jačaju ovlasti politički imenovanih čelnika, pa se s time vraćamo u razdoblje prije Domovinskog rata ( dva koraka naprijed – deset natrag ). Dakle, službenički odnos je dvostranoobvezni odnos koji nastaje suglasnošću volja ugovornih strana (državnog službenika s jedne i države s druge strane) te uvjete za zasnivanje tog odnosa kao i u većini europskih zemalja propisuje zakon. Kao elementi službeničkog odnosa navode se: dobrovoljnost, osobno obavljanje povjerenog posla, naplatnost i podređenost. U pogledu prava koja službenici mogu ostvarivati pred specijaliziranim i upravnim sudovima, Europski sud za ljudska prava mijenjao je svoje stajalište da li uzima u obzir i sporove između države i državnih službenika, budući da se pojmovno razlikovanje javnog službenika razlikuje u sustavima različitih zemljama i zemalja članica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je utvrdio da svaka povreda odnosa koja uzrokuje i oštećuje materijalnu egzistenciju državnog službenika ulazi u okvir zaštite Konvencije. |