Razvod braka je pravna osnova prestanka braka. U prošlosti je, prema rimskom pravu, postojala mogućnost lakog raskida braka za koji nije bio potreban poseban razlog i uglavnom je ovisio o jednostranoj odluci muža. Zbog sve češćih razvoda braka i moralnog propadanja društva država se umiješala u obiteljskopravne odnose i uvodi kazne za one koji su skrivili razvod braka. Međutim, prema kanonskom ženidbenom pravu, brak je za života bračnih drugova neraskidiva, te priznaje samo razrješenje ženidbene veze, rastavu ženidbenih drugova i ništavost ženidbe. Crkva veliku pažnju posvećuje zaštiti obitelji. I u starijoj hrvatskoj pravnoj povijesti uvedeno je obvezno sklapanje braka u crkvi. Takvo stanje u Hrvatskoj, uz široku primjenu kanonskog prava zadržalo se sve do stvaranja FNRJ. Propisi o razvodu braka javljaju se u građanskim zakonicima europskih država koje su uvele obvezni građanski brak koji se smatrao vrstom ugovora. Do liberalizacije brakorazvodnog režima dolazi na prijelazu 20. stoljeća, osobito poslije 1960. godine, kada se uglavnom prihvaća institut sporazumnog razvoda braka, te pojednostavljenje postupka za razvod braka. Prema hrvatskom zakonodavstvu, do razvoda braka može doći na temelju prijedloga oba bračna druga temeljem sporazuma, odnosno po tužbi zbog poremećenih bračnih odnosa i ako je od prestankom bračne zajednice protekla godina dana. Bračni drugovi s maloljetnom djecom dužni su sudjelovati u obveznom savjetovanju i sastaviti plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a ukoliko ne sastave plan pristupaju prvom sastanku obiteljske medijacije. Danas svaki peti brak u Hrvatskoj završi razvodom.