Abstract | Azil, kao sastavni dio izbjegličkog prava, je vrsta zaštite koju država koja prihvaća izbjeglicu (država prihvata) pruža osobi koja bježi iz svoje domovine ili države svoga boravka (države podrijetla), odnosno izbjeglici, jamčeći i pružajući joj određena prava i slobode. Azil može biti teritorijalan, kada ga država daje na svom teritoriju, ili eksteritorijalan, kada ga daje na mjestima koja su pod kontrolom te države, ali izvan njena vlastitoga teritorija i unutar teritorijalne jurisdikcije druge vlasti (u veleposlanstvima, konzularnim uredima, javnim brodovima, odnosno, ratnim brodovima u stranim vodama, vojnim bazama u inozemstvu ili zrakoplovima izvan teritorija države koja daje azil). Riječ ‘azil’ nije definirana međunarodnim pravom, no shvaćena kao pojam obuhvaća cjelokupnu zaštitu koju neka zemlja pruža izbjeglicama na svom području. Tako azil označava neku privremenu osnovnu zaštitu, odnosno zabranu prisilnog povratka (refoulement) na granice područja gdje bi život ili sloboda izbjeglice bili ugroženi, uz mogućnost ostanka u zemlji prihvata dok se situacija u zemlji podrijetla ne smiri ili dok se izbjeglica ne domisli nekom drugom rješenju. Pravo azila je pravo države da odobri azil, a nije subjektivno pravo pojedinaca da im se odobri azil, osim u slučaju ako država prihvata nije drugačije uredila u svom zakonodavstvu. U Republici Hrvatskoj pravo na azil je zajamčeno Ustavom gdje je propisano da strani državljani i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti. Također se jamči da stranac koji se zakonito nalazi na području Republike Hrvatske ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi osim kad se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom i zakonom. Temelj izbjegličkog prava predstavlja Ženevska konvencija iz 1951. godine zajedno sa Protokolom iz New Yorka, a isti zajedno pokrivaju tri glavne teme ovoga pravnoga područja: 1) osnovnu definiciju izbjeglice, zajedno s uvjetima za prestanak i isključenje iz izbjegličkog statusa, 2) pravni status izbjeglica u zemlji azila, njihova prava i obveze, uključujući pravo da budu zaštićeni od prisilnog povratka ili refoulementa na teritorij gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi, 3) obveze država, uključujući suradnju s UNHCR-om u obavljanju njegovih funkcija i olakšavanju nadzora primjene Konvencije. Ugovor iz Amsterdama, koji je stupio na snagu 1. svibnja 1999. te kojim je u Ugovor o EZ-u ubačen novi naslov IV., prekretnica je za europsko pravo azila. Veliki dijelovi dotadašnjeg »trećeg stupa« prebačeni su sada u »prvi stup« prava Zajednice, uključujući pravo azila, politiku viznog režima, nadzor vanjskih granica, politike vezane uz slobodu kretanja osoba te pravosudnu suradnju u građanskopravnim pitanjima. Ovaj je ugovor uspostavio nadležnost Vijeća glede zajedničkog sustava azila na način da je odredio, čl. 63, kako Vijeće donosi mjere koje se odnose na azil i to glede: kriterija i mehanizama za utvrđivanje koja je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azilom državljanina treće zemlje u jednoj od država članica (čl. 63. t. 1.a), minimalne standarde za prihvat tražitelja azila u državama članicama (čl. 63. t. 1.b), minimalne standarde za priznavanje statusa izbjeglice državljanima trećih država (čl. 63. t. 1.c), minimalne standarde o postupcima za priznavanje i oduzimanje statusa izbjeglice u državama članicama (čl. 63. t. 1.d), minimalne standarde za pružanje privremene zaštite prognanicima iz trećih država koji se ne mogu vratiti u državu porijekla i osobama kojima je iz drugih razloga potrebna MZ (čl. 63. t. 2.a), potpora ravnomjernom raspoređivanju tereta prihvata i posljedica prihvata izbjeglica i prognanika (čl. 63. t. 2.b). U Republici Hrvatskoj, Zakon o azilu bio je na snazi do 1. srpnja 2015. godine, da bi ga potom zamijenio Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji je stupio na snagu 2. srpnja 2015. godine. Zakonom o međunardnoj i privremenoj zaštiti se propisuju načela, uvjeti i postupak odobrenja međunarodne zaštite i privremene zaštite, status, prava i obveze tražitelja međunarodne zaštite, azilanata, stranaca pod supsidijarnom zaštitom, stranaca pod privremenom zaštitom te uvjeti i postupak poništenja i prestanak azila, supsidijarne i privremene zaštite. U Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti izraženo je načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non refoulement), pa je tako zabranjeno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju: u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, koja bi ju mogla izručiti drugoj zemlji, čime bi se narušilo načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva može izraziti namjeru prilikom obavljanja granične kontrole na graničnom prijelazu. Ako se državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva već nalazi na području Republike Hrvatske, namjeru izražava u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji i prihvatnom centru za strance. Tražitelj azila u Republici Hrvatskoj ima pravo na: boravak, slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj, osiguranje odgovarajućih materijalnih uvjeta prihvata, zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednje obrazovanje, informacije, pravno savjetovanje i besplatnu pravnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti, rad i isprave sukladno članku 62. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a u ostvarivanju tih prava uzimaju se u obzir potrebe tražitelja kojima su potrebna posebna postupovna i/ili prihvatna jamstva. Također, tražitelj azila je dužan poštivati Ustav, zakone i druge propise Republike Hrvatske, zatim surađivati s državnim tijelima Republike Hrvatske te postupati po njihovim mjerama i uputama, podvrgnuti se provjeri i utvrđivanju identiteta, podvrgnuti se zdravstvenom pregledu, poštivati Kućni red Prihvatilišta, pojaviti se u Prihvatilištu u roku koji mu je određen, odazvati se pozivu Ministarstva za saslušanje te surađivati tijekom cijelog postupka odobrenja međunarodne zaštite, ostati na području Republike Hrvatske za vrijeme trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite, javiti promjenu boravišta Ministarstvu u roku od dva dana od dana promjene, te se pridržavati uputa i mjera Ministarstva o ograničenju slobode kretanja. |