Od kad je nastala, javna uprava mijenja se i prilagođava novonastalim društvenim potrebama i problemima proizašlim iz društvenog razvoja i napretka te sve širem krugu javnih potreba koje mora zadovoljiti. U posljednjih trideset godina taj razvoj je obilježen sasvim novim razvojim pravcima jer i javna uprava poprima novi karakter. Država se povlači iz direktnog pružanja usluga i posvećuje se regulaciji subjekata koji obavljaju javne poslove tako da određuje pravila i nadzire i sankcionira pružatelje javnih usluga. Menadžerske reforme nalažu uvođenje načela i pravila iz privatnog sektora u javni, napose efikasnost, ekonomičnost i efektivnost upravnog djelovanja. Nove organizacijske strukture koje udovoljavaju tim uvjetima su atomizirane i fleksibilne strukture koje djeluju po tržišnim načelima i ostvaruju profit te su učinkovite i orijentirane na korisnike. Ta doktrina i koncept regulacijske države potpomognuti međunarodnim organizacijama našli su svoj put do gotovo svih dijelova svijeta. Rezultat toga je novi model javne uprave koji se temelji na agenciji kao temeljnom modelu upravne prganizacije nastalom funkcionalnom decentralizacijom upravnih poslova. Ne postoji univerzalna definicija agencija koja se može primijeniti na sve slučajeve jer u različitim upravnim sustavima agencije su drugačije realizirane, no na temelju nekih istraživanja koja su provedena možemo konstatirati određena obilježja agencija. Agencijama se smatraju organizacije koje su strukturno izdvojene iz sustava državne uprave, formalno odvojene od ministarstva, koje obavljaju javne poslove kontinuirano i na nacionalnoj razini, u kojima se obično zaposleni javni službenici, financiraju se uglavnom iz državnog proračuna te su podložne propisima javnog prava. Poslovi kojima se agencije bave su raznovrsni, a uglavnom se radi o implementaciji javnih politika, regulaciji u smislu nadziranja i sankcioniranja određenih aktivnosti (uglavnom javnih službi) na tržištu, davanju savjeta i pomaganju razvoja javnih politika, informacijskim poslovima, istraživanjima i slično. Agencifikacija je trend koji nije zaobišao ni Republiku Hrvatsku. Agencijama u RH smatraju se pravne osobe javnog prava strukturno odvojene od ministarstva koje imaju pravnu osobnost. Osnivaju ih Hrvatski sabor zakonima i Vlada uredbama u ime RH za obavljanje upravnih poslova, regulaciju određenog sektora, podršku javnim politikama i izvršavanje propisa u specijaliziranom segmentu javne politike na nacionalnoj razini. Imaju određeni stupanj autonomije i podvrgnute su raznim oblicima pravne političke i financijske kontrole. Proučavajući pravne propise uviđamo da nema jasnog normativnog okvira za agencije, što je prepreka ostvarivanju punog agencijskog potencijala. Agencijski model u Republici Hrvatskoj po mom je mišljenju još dosta mistificiran i prosječnom građaninu nerazumljiv upravo zbog nedostatka sistematičnosti i jasnog pravnog i institucionalnog okvira. Kako bi se ostvarile sve dobre strane agencijskog modela javnosti bi trebalo popularizirati fenomen agencije u svrhu ostvarivanja demokratske kontrole. Pritiscima od strane Europske unije zakoračili smo u intenzivnu agencifikaciju, tako da to područje je relativno novo i sustav se treba prilagoditi novonastaloj situaciji. U konačnici smatram da agencijski model treba koherentno sistematizirati i prilagoditi našim prilikama te da onda može biti kvalitetan upravni mehanizam modernog vremena.