Područje rada, odnosno radnih odnosa, područje je snažne kolizije brojnih interesa. Država vođena načelima socijalne pravde i pravne države, ali i potrebom stvaranja konkurentnog i privlačnog gospodarskog okruženja, donosi radno zakonodavstvo kojim pokušava pomiriti navedene zahtjeve što je više moguće. Dvije neizostavne karike radnih odnosa – radnici i poslodavci, u propisanim okvirima, nastoje što je više moguće zadovoljiti vlastite interese, što neizbježno dovodi do sukoba istih. Ostvarujući pravo na sudjelovanje u štrajku, odnosno primjenjujući isključenje s rada, jedni druge pokušavaju prisiliti na ustupak, to jest priznanje vlastitih interesa. Navedena sredstva ostvarivanja i zaštite interesa predviđena su kao krajnja, odnosno njihova zakonita primjena dopuštena je samo ukoliko strane ne riješe spor mirnim sredstvima rješavanja sporova. S obzirom na to da navedena sredstva podrazumijeva silu, bitno je da se primjenjuju što je manje moguće i da se sve kolizije koje nastanu pokušaju riješiti mirenjem, arbitražom ili drugim načinom mirnog rješavanja. Također, zlouporaba istih, odnosno ukoliko se primjenjuju izvan konteksta u koji ih je zakonodavac smjestio, stvara veliki rizik koji dolazi od njihove devijantne primjene. U Republici Hrvatskoj, štrajk može organizirati samo sindikat, odnosno sindikalno neorganizirani štrajkovi su nezakoniti. Što se tiče isključenja s rada, u našem pravu je dopušten samo obrambeni lockout