Institut obaveznog sklapanja ugovora je značajna iznimka u građanskom i trgovačkom pravu. Ugovorni odnosi su specifični pravni odnosi jer se strankama daje veća sloboda odlučivanja. Stranke u skladu sa načelom autonomije odlučuju žele li i s kime stupiti u ugovorni odnos. Navedene slobode u ugovornim odnosima predviđene su pod pretpostavkom međusobne gospodarske i društvene neovisnosti strana u pravnom odnosu. Upravo zbog nejednakosti i ovisnosti jedne strane o drugoj zakonodavac propisuje ograničenja slobode ugovaranja u interesu tzv. slabije strane. Institut je zamišljen da u slučaju nemogućnosti ostvarenja interesa jedne strane bez pristanka druge strane na ugovorni odnos pravna država, putem instituta obaveze na sklapanje ugovora staje u zaštitu te slabije strane. Zakonodavac važući dva interesa, interes na poštivanje slobode ugovaranja te interes osobe na sklapanje ugovora, u određenim situacijama prosuđuje da je zaštita načela autonomije stranaka sporedan interes za pravni poredak i društvo u cjelini te propisuje obavezu na ugovaranje. Zakonodavac svjestan važnosti načela slobode ugovaranja pažljivo bira i određuje situacije kada isto načelo ograničava. Situacije u kojima je načelo ograničeno najčešće su propisana posebnim propisima koji uređuju određenu gospodarsku djelatnost. Tijekom cijelog rada izložena je problematika sukoba interesa načela slobode ugovaranja i interesa koje se štiti ovim institutom. Rad obrađuje i postupak zaštite prava na sklapanje ugovora te navodi koja prava za zainteresiranu osobu nastaju ukoliko dođe do nepoštivanja obveze na sklapanje ugovora. Način regulacije naknade štete koji je stroži nego li u slučaju predugovora gdje također nastaje obaveza na sklapanje ugovora pokazuje usmjerenost zakonodavca na zaštitu zainteresirane osobe. Radu je pridodan primjer stvarne životne situacije u kojoj je osoba po posebnom zakonu imala pravo zatražiti sklapanje ugovora za kupoprodaju stana a obvezna osoba nije poštivala obvezu na sklapanje.