Današnjica modernog čovjeka obilježena je virtualnom stvarnošću koja mijenja našu percepciju društva i odnosa u društvu. Sveprisutno digitalno okruženje i oslanjanje na računalne sustave više nego ikada zahtijeva naše shvaćanje nastanka uzročno-posljedičnih veza sustava i mogućnosti koje nam nudi takav proizvod. To je osobito bitno za sustav prava koji se razvija usporedo s našim društvenim promjenama. Pojavom računalnih programa nastala je potreba da se kao djelo smjesti u jednu pravnu kategoriju te su nastale dileme oko načina zaštite koji bi se pružao računalnim programima. Jedni su se zalagali za autorsko pravo, drugi za patentno a treća skupina za zaštitu sui generis. Hrvatsko pravo isključivo priznaje autorskopravnu zaštitu te je takvo stajalište općenito prevladavajuće u većini država svijeta, uz mogućnost ograničene patentne zaštite kroz računalno implementirane izume u angloameričkom pravnom sustavu . Naše zakonodavstvo je određeno pravom Europske unije te drugim međunarodnim konvencijama. Ipak, napori međunarodne zajednice ne mogu uvijek odgovoriti na svaki izazov niti unificirati zakonodavstva u cijelosti te se često radi o zajedničkim naporima sa različitim oblicima ostvarivanja, s obzirom na razlike u pravnoj stečevini pojedine zemlje. U Hrvatskoj nema dovoljno sudske prakse o pravima na računalne programe i tkz. licence, niti hrvatsko pravo posebno uređuje licenciranje računalnih programa. Možda se u budućnosti to i promijeni, ali s obzirom da su licence u našem pravu ugovori o korištenju prava, ne postoje zapravo pravne praznine već je potrebna primjena drugih pravila. Trenutni okvir pravne regulacije računalnih programima je zadovoljavajuć uz preduvjet da se pravna struka redovito informira i ulaže napor u zajedničku suradnju na polju intelektualnog prava vlasništva, a budućnost će pokazati kako će se područje digitalne informatike dalje razvijati.