U radu će se analizirati institut pravomoćnosti kao svojstvo upravnog akta, njegovo zakonsko uređenje u hrvatskom pravu, učinci koje pravomoćnost proizvodi prema upravnom aktu, njegovim adresatima i njime stečenim pravima adresata te odnos s izvanrednim pravnim sredstvima. Također, analizirat će se vrste pravomoćnosti koje su nastale u upravno – pravnoj teoriji, objekt i subjekti pravomoćnosti, odnosno koji dio upravnog akta ista zahvaća te prema kome proizvodi propisane pravne učinke. Zatim će se analizirati načelo zaštite stečenih prava stranaka te njegova zakonska i praktična povezanost s institutom pravomoćnosti, a i povezanost s nekim drugim načelima upravnog postupka. Također, nastojat će se analizirati izvanredne pravne lijekove na sistematičan način, pri čemu će se ukazati na pojedine pravne praznine te će se predložiti potencijalni način njihova zakonskog reguliranja. Svrha je rada i ukazati na značaj zakonodavčeva izbacivanja instituta konačnosti kao temeljnog načela, ali i kao termina koji bi se trebao koristiti prilikom reguliranja postupovnih pravila upravnog postupka te će se navesti prijedlozi de lege ferenda.