U Republici Hrvatskoj privatnost radnika regulirana je trima zakonima – Zakonom o zaštiti osobnih podataka, Zakonom o radu te Zakonom o zaštiti na radu. Zakon o zaštiti osobnih podataka opći je propis kojim se uređuje zaštita privatnosti svih fizičkih osoba, dok je Zakon o radu poseban propis koji uređuje radne odnose, pa bi stoga radnici na neki način mogli svoju zaštitu privatnosti ostvarivati dvostruko. Radnici često ne znaju koje su ovlasti poslodavca i na koji način ih poslodavac može nadzirati. Domaće sudske prakse vrlo je malo, te ne postoje jasni kriteriji kada je nadzor radnika dozvoljen. Veliku ulogu u oblikovanju tih kriterija imaju Europski sud za ljudska prava te Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i Sud EU kojemu se može obratiti svaka država članica. Novine u zakonodavstvu očekuju se stupanjem na snagu Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka. Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka trebala bi se postići jednakost u zaštiti osobnih podataka na razini svih država članica. Državama članicama također je ostavljena i sloboda da preciznije urede kriterije u svezi obrade posebnih kategorija osobnih podataka te je stoga Vlada Republike Hrvatske uputila Hrvatskome Saboru konačan Prijedlog zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka kojim se uređuje obrada osobnih podataka koji se odnose na dijete te genetskih i biometrijskih osobnih podataka. U ovome radu prikazani su svi relevantni propisi koji reguliraju zaštitu privatnosti te su popraćeni sudskom praksom.