U svom diplomskom radu proučila sam izraelske kibuce. Kibuci su društvene zajednice nastale na teritoriju današnje države Izrael, početkom 20.stoljeća. Prvi kibuc osnovan je 1909 i nazvan je Degania. Temeljili su se na načelima jednakosti, vlasništvo je bilo zajedničko. Takav način života odražava i marksistički slogan koji su koristili : „ svako prema mogućnostima, svakome prema potrebama.“ Sve što su stekli, članovi su unosili u zajednički fond, a kibuc se brinuo o zadovoljenju svih životnih potreba. Najposebnije kod kibuca je način odgoja i obrazovanja djece, koji je također bio kolektivan. Djeca nisu živjela s roditeljima, već u posebnim dječjim kućama, sve s cijem kako bi im se što je više moguće usadile kolektivne vrijednosti. Stručnjaci koji kritiziraju takav način odgoja smatraju kako dijete nema mjesto koje može smatrati domom, budući da u par navrata mijenja kuće,te da se guši individualnost pojedinca, zbog naglašavanja kolektivnog interesa. Postupno su roditelji zahtijevali više intimnih trenutaka s djecom, posebice da zajedno spavaju. Kibuci bi tada donosili odluku, te ih je većina takav pristup napustila. Nakon velike ekonomske krize 1980ih godina, brojne promjene su uvedene. Danas većina kibuca funkcionira kao privatizirani kibuci, plaće su diferencirane. 2007. godina predstavljala je prekretnicu, nakon krize 80ih i vala napuštanja, te godine se više ljudi doselilo nego što ih je kibuce napustilo.