Tema rada je kolaps bankarskog sustava Islanda 2008.godine. U radu se obrazlaže razvoj Islanda kao ekonomije u 20.stoljeću. Rad tumači odnose koji su omogućili privatizaciju državnih banaka, kroz spregu političara i kapitala. Jednom privatizirane banke imale su odlične uvjete za uspjeh kroz primjenjivanje neoliberalnih doktrina i snažne deregulacije. U manje od deset godina islandski bankarski sektor postao je jedan od središta bankarstva u Europi. Takvo stanje nije bilo održivo, ali usprkos upozorenjima, islandski regulatori odbijali su propisima značajnije utjecati na poslovanje banaka. Nakon bankrota američke banke Lehman Brothers pokrenut je domino koji je srušio i islandski bankarski sustav. Na samom početku krize, ujesen 2008.godine, imovina islandskih banaka bila je jedanaest puta veća od godišnjeg BDP-a islandski države. Takav odnos snaga onemogućio je spašavanje banaka od strane države i odredio jedan poseban, islandski način, rješavanja krize financijskog sektora. Uspomoć kredita MMF-a Island je ublažio neposredne posljedice krize i polagano se vraća na put stabilnog rasta. Međutim, tek će protek vremena pokazati koliko je ovaj kolaps utjecao na budućnost Islanda.