Svaka arbitražna pravila moraju biti ravnoteža između potrebe da se pruži učinkovito sredstvo protiv arbitrove pristranosti i potrebe da se smanji mogućnost ometanja arbitražnog procesa nepotrebnim izuzećima. Zagrebačka pravila nastoje postići takvu ravnotežu obvezujući arbitre da izlože sve okolnosti koje bi mogle dovesti u sumnji u njihovu nepristranost i nezavisnost,a u isto vrijeme omogučajavući da izuzeće bude uspješno smo ako je arbitrova nezavisnost i nepristranost upitna. Najveća slabost Zagrebačkih pravila što se tiče izuzeća arbitara je činjenica da se postupak mora ponoviti ako je arbitar izuzet,nasuprot glavnim međunarodnim arbitražnim pravilima koja dozvoljavaju da se u slučaju izuzeća postupak nastavlja pred novo izabranim arbitrom. Međunarodna poslovna zajednica bira sve više i više međunarodnu trgovačku arbitražu kao način za riješavanje svojih sporova radi svoje prikladnosti, za razliku od parnica pred nacionalnim sudovima, jer u arbitraži rješavaju spor na neutralnom terenu,u povjerenju,brzo,fleksibilno i jeftnije. Povjerenje u međunarodnu arbitražu je također zasnovano,ali samo u jednom dijelu, na njihovom očekivanju da će sastav arbitražnog suda bit potpuno nezavisan i nepristran. Treba uzeti u obzir da međunarodna trgovačka arbitraža traži praktične ciljeve,a ti ciljevi su postignuti u praksi bez javnog razmatranja. Međunarodna trgovačka arbitraža je na neki način ''zarobljena'' između dvije tenzije; ideala savršenog i potpuno neutralnog arbitra i same prakse izabiranja arbitra koja može potkopati takav ideal.