Ovaj diplomski rad posvećen je postupku izručenja za potrebe provođenja kaznenog postupka i njegovom utjecaju na temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva ESLJP je po prvi puta ustanovio da može doći do odgovornosti države pošiljateljice ukoliko osobu izruči u državu u kojoj u odnosu na nju postoji rizik od povrede čl. 3. EKLJP koji zabranjuje mučenje, nečovječno i ponižavajuće postupanje. Time je ESLJP stvorio novo pravilo o odgovornosti države za potencijalnu povredu konvencijskih prava. Navedeno pravilo razvijalo se kroz daljnju judikaturu pa su tako razvijeni standardi o općim i posebnim okolnostima koje upućuju na postojanje rizika, o razmjeru rizika, koji mora biti rigorozan da bi predstavljao osnovu za odbijanje izručenja te o relevantnom vremenu u kojem on mora postojati. Važno je istaknuti da ESLJP pruža apsolutnu zaštitu od povrede navedenog čl. te stoga pozivanje na nacionalni interes za izručenjem pojedinca radi osiguranja sigurnosti, čak i u najtežim slučajevima poput terorizma, ne može predstavljati legitiman interes za izručenjem ukoliko postoji rizik od povrede čl. 3. u državi primateljici. Važan aspekt zaštite u slučajevima izručenja predstavljaju privremene mjere koje ESLJP izdaje na zahtjev stranke, a koje se sastoje u privremenoj suspenziji izručenja do donošenja konačne odluke. Nadalje, u radu je posebno istaknuta presuda Othman protiv Ujedinjenog Kraljevstva kojom su postavljene smjernice o kojima ESLJP vodi računa prilikom odlučivanja o relevantnosti diplomatskih garancija, izdanih u svrhu jamstva da će izručenik biti tretiran u državi primateljici u skladu s konvencijskim pravima. Također, rad sažeto obrađuje postojanje rizika od povrede drugih konvencijskih prava, a u posebnom poglavlju obrađeno je i pitanje europskog uhidbenog naloga i njegovog odnosa prema temeljnim ljudskim pravima.