U ovom diplomskom radu baviti ćemo o pravima roditelja koji ne živi s djetetom. Pravni odnosi roditelja i djece u hrvatskom pravnom sustavu uređeni su Obiteljskim zakonom. Obraditi ćemo pravni pojam roditeljske skrbi i što sve čini sadržaj roditeljske skrbi. Govorit ćemo i o ostvarivanju roditeljske skrbi, obraditi ćemo i pojam zajedničke roditeljske, plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi. Posebno ćemo obraditi i prijepore koji nastaju između roditelja kod ostvarivanja roditeljske skrbi, pitanja oko kojih se najviše spore i načine kako mogu riješiti nastale sporove. Roditelju koji ne živi s djetetom pripada pravo na osobne odnose sa djetetom, pravo na donošenje svakodnevnih odluka za vrijeme kada se dijete nalazi kod njega, pravo na donošenje žurnih odluka kada se dijete nalazi u neposrednoj opasnosti. Roditelj ima i pravo na informacije o bitnim okolnostima vezanim za osobna prava djeteta. Jedna od obveza roditelja koji ne živi s djetetom je plaćanje uzdržavanja za dijete. Sud ima mogućnost svojom odlukom odrediti da će i roditelj koji ne živi s djetetom imati pravo zajednički odlučivati s roditeljem koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb o bitnim osobnim pravima djeteta a koja se odnose na : promjenu djetetovog osobnog imena, promjenu prebivališta, i izbor ili promjenu vjeroispovijesti. Ostvarivanje osobnih odnosa ima za svrhu da dijete ima redovit i sadržajan odnos s roditeljem s kojim ne živi, jer je za pravilan psihofizički razvoj djeteta potrebna ljubav, pažnja i briga oba roditelja. Svrha ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s roditeljem s kojim ne živi je zajedničko proživljavanje dnevnih, tjednih i duljih razdoblja, međusobni posjeti, izlasci, druženja vikendima i praznicima. Djetetu nastaje najveća šteta kad se zbog dužine sudskog postupka ili drugog razloga dijete ne viđa s roditeljem s kojim ne živi, pa zbog proteka vremena dolazi do emocionalnog udaljavanja.