U ovom radu se obrađuje pretraga doma kao dokazna radnja kojom se prikupljaju dokazi koji služe utvrđivanju činjenica koje su bitne za vođenje kaznenog postupka. Pretragom se prikupljaju dokazi koji se u velikom broju slučajeva ne bi mogli na drugi način prikupiti, ali se istovremeno ograničavaju temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom RH, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te drugim međunarodnopravnim dokumentima. Kako bi se zaštitili građani od neosnovanih zahvata u njihova prava, ali i da bi se osigurala procesna uporabljivost rezultata dobivenih pretragom, Zakon o kaznenom postupku iscrpno i rigorozno uređuje provođenje pretrage. Tako je za poduzimanje pretrage potrebno postojanje vjerojatnosti da se počinitelj kaznenog djea, predmeti ili tragovi važni za kazneni postupak nalaze u određenom prostoru, kod određene osobe ili na njezinu tijelu. Pretragu na zahtjev državnog odvjetnika određuje sudac istrage pisanim obrazloženim nalogom. Samo iznimno može se obaviti pretraga doma bez postojanja naloga i bez privole osobe koja boravi u domu. Radi osiguranja pravilnosti obavljanja pretrage, pretrazi doma moraju biti prisutna najmanje dva punoljetna građana kao tzv. solenitetni svjedoci. Neki slučajevi nevaljanog postupanja prilikom obavljanja pretrage imaju za posljedicu da se sudske odluke ne smiju temeljiti na zapisnicima o nezakonitoj pretrazi niti na ostalim dokazima pribavljenim tom pretragom. ZKP propisuje obvezu izdvajanja zapisnika o nezakonito obavljenoj pretrazi iz spisa predmeta. U radu je prikazana i sudska praksa vezana za pojedine pretpostavke poduzimanja pretrage. Ujedno su prikazani i slučajevi nezakonite pretrage u praksi Vrhovnog suda RH. Također, u radu su obrađeni nezakoniti dokazi prema praksi Europskog suda za ljudska prava, te je analiziran predmet Lisica protiv Hrvatske.