Krajem prosinca 2012. godine Europsko Vijeće zajedno s Europskim parlamentom prihvatilo je “patentni paket" kao zakonski prijedlog sastavljen od dviju uredbi i međunarodnog sporazuma i kojim su stvorili okvir i temelje za stvaranje jedinstvene patentne zaštite u EU. Jedinstvenom patentnom zaštitom štite se patenti čija je zaštita zatražena u jednoj od država članica EU-a te čijom se dodjelom zaštita proširuje na skoro sve zemlje članice, a paketom se osniva i Jedinstveni sud za patente kao novi sud čija će se nadležnost prostirati na države članice u odnosu na nacionalne sudove i vlasti država potpisnica Europske patentne konvencije koje sada odlučuju o valjanosti i kršenju europskih patenata. Svrha jedinstvenog patenta je da njegov nositelj ima pravo spriječiti bilo koju treću stranu u poduzimanju radnji koje predstavljaju kršenje patenta diljem državnih područja država članica sudionica u kojima isti ima jedinstven učinak. Ključne prednosti sadržane su jedinstvenom sudskom sustavu, nižim troškovima zaštite (vlasnik patenta za održavanje jedinstvenog patenta morati platiti godišnju pristojbu za produljenje trajanja jedinstvenog patenta dok za klasične europske patente mora plaćati i po nekoliko naknada za obnovu, različitim nacionalnim patentnim uredima), jednostavnijoj prijavi patenata (podnositelj prijave može podnijeti zahtjev za jedinstveni patent bilo kojem državnom uredu ili izravno EPO-u te se svi daljnji postupci odvijaju pred EPO-om dok postojeći Europski patent svejedno mora biti dodatno potvrđen u svakoj od željenih država kako bi zadržao svoj zaštitni učinak), jednostavnijem jezičnom uređenju (patent po postojećem sustavu treba prevoditi na svaki od jezika države u kojoj ga izumitelj ima namjeru zaštititi, a sada je potreban prijevod patenta na engleskom, ako je jezik postupka pred EPO-om bio francuski ili njemački ili na bilo kojem drugom službenom jeziku države članice EU ako je jezik postupka bio engleski). Iako sustav na prvi pogled pruža brojne prednosti patentiranju, ipak se ne radi o isključivo pozitivnoj pojavi te kao i svaki pravni institut ima određene nedostatke. Argumenti da će novi sustav biti jeftiniji za poduzeća temelje se na sumnjivim pretpostavkama, bez pouzdane procjene o tome koliko će naknade biti visoke. Trenutne procjene dobivene su usporedbom troškova dobivanja zaštite patenata u 24 pojedinačne države i stjecanja jedinstvenog patenta za kojeg bi troškovi bili ekvivalentni zaštiti u 4 ili vjerojatnije 5 država članica, dok se s druge strane postavlja pitanje treba li poduzećima uopće zaštita u svim državama EU s obzirom da brojne tvrtke u stvarnosti štite patente samo u državama s većim gospodarstvom poput Njemačke, Francuske te Ujedinjenog Kraljevstva. Problematika jedinstvenog patentnog sustava nadalje su i patentni trolovi kao poduzeća koja kupuju patente s isključivom namjerom podnošenja tužbi protiv osoba koja bi potencijalno prekršila kupljenu tehnologiju, odnosno da bi im nametnula visoke naknade licenciranja kao alternativu sudskom postupku, a nedostaci Jedinstvenog patentnog suda sadržani su u bifurciranom suđenju te forum shoppingu, pitanju sastava Suda te kvaliteti odluka. Republika Hrvatska Europskoj Uniji pristupila je 1. srpnja 2013. godine. Samim time nije sudjelovala u prvom krugu država članica koje su bile uključene u jedinstveni patent niti su pregovori do danas doveli do ratificiranja Sporazuma. Iako je činjenica kako su u Hrvatskoj troškovi patentiranja skupi te je upitno može li hrvatski izumitelj podnijeti i ovako nižu cijenu jedinstvene patentne zaštite, ona bi Hrvatskoj mogla donijeti prednost te se svakako preporuča pristupiti sustavu, što bi moglo imati brojne pozitivne posljedice, i to ojačati svijest o patentiranju, aktivirati vlasti na veći angažman u strategijama patentiranja i financiranju te konačno utjecati na samo gospodarstvo i konkurentnost Republike Hrvatske.