Kako stanovništvo sve više stari, tako se povećava i potreba socijalnog radnika da svojim znanjima i vještinama pridonese procesu prilagodbe pojedinca na razdoblje treće životne dobi. Upravo ta činjenica motiv je nastanka diplomskog rada pod naslovom Uloga socijalnog radnika u procesu prilagodbe pojedinca na razdoblje treće životne dobi. Razdoblje treće životne dobi prožeto je stresnim situacijama, od tjelesnih i zdravstvenih promjena, odlaska u mirovinu do eventualnog češćeg susreta sa smrću bliskih osoba. Također, ovo razdoblje donosi promjene u obiteljskim odnosima, osjećaja usamljenosti starih osoba i shvaćanja da potomcima više nije neophodno potrebna njihova pomoć te da je vrlo često pojedincu starije životne dobi sada potrebna pomoć drugih. Prisutni su i stresori vezani uz eventualno preseljenje u ustanove za skrb o starijim osobama pa i povlačenje iz društva sve do socijalne izolacije. Kako bi se osnažila osoba starije životne dobi u tom periodu života i produžio ostanak osobe u vlastitom domu, potrebno je osigurati podršku stručnjaka kroz kvalitetne i kontinuirane izvaninstitucionalne usluge. U ovom radu će se prikazati uloga socijalnog radnika u pružanju socijalnih usluga u Gradu Zagrebu kojima se nastoji zadovoljiti potrebe starijih osoba izvan institucije. To se odnosi na uslugu cjelodnevnog boravka i usluga pomoći u kući. Ipak, nekim pojedincima usluge institucionalne skrbi često su jedino rješenje, stoga je jedan od prioriteta socijalnog radnika skupa s korisnikom izraditi individualni plan skrbi za osobe starije životne dobi. Na kraju rada naglašene su smjernice dobro postavljenih ciljeva koji su od iznimne važnosti u planiranju aktivnosti za podršku prilagodbi pojedinca na razdoblje treće životne dobi.