U ovome radu razmatra se mirenje kao metoda alternativnog rješavanja sporova i mnogobrojne prednosti koje ta metoda pruža. Mirenje je u hrvatsko zakonodavstvo uvedeno Zakonom o mirenju, a regulirano je i nekolicinom posebnih zakona. Na međunarodnoj razini najznačajnija je Direktiva 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o određenim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim predmetima, koju je Republika Hrvatska implementirala, a čiji je cilj ujednačavanje prava na području Europske unije sa sekundarnim izvorima prava. Mirenje karakteriziraju mnogobrojna načela kao što je načelo neformalnosti koje strankama omogućava provođenje postupka bez obveze poštivanja strogih zakonskih normi o provođenju postupka te se na taj način strankama omogućava da spor riješe brzo i ekonomično, na način kojim će obje stranke biti zadovoljne. To je samo jedna od mnogobrojnih prednosti koje mirenje ima u odnosu na redovni parnični postupak. Unatoč tome postoje mnogobrojne predrasude prema postupku mirenja, kako među odvjetnicima i sucima, tako i među strankama. Strah od opsežnijeg korištenja postupka mirenja se prvenstveno javlja kao rezultat nedovoljne upućenosti u način provođenja samog postupka i mnogobrojne prednosti koje pruža. Postupak mirenja se može provesti pred sudom, i to prije početka parnice, tijekom trajanja ili čak nakon završetka parničnog postupka i provodi ga sudac izmiritelj, na prijedlog stranaka ili na prijedlog suca koji je dotada vodio parnični postupak između stranaka. Provođenje je moguće i izvansudski, u jednome od nekoliko centara za mirenje koji su na raspolaganju građanima, ovisno o vrsti spora.