Rad se bavi načelima otvorenosti i transparentnosti kao temeljnim načelima moderne javne uprave, s naglaskom na njihovo ostvarenje u lokalnim jedinicima, točnije Gradu Zagrebu. Otvorenost i transparentnost, kao obilježja modernih javnih uprava i lokalnih samouprava, kao temeljna obilježja demokratskih uređenja, u obliku ideja postoje već stoljećima, iako su materijalizirana tek u proteklih stotinjak godina. Sama doktrina dobrog upravljanja temelji se na ideji da se suvremeno upravljanje treba odvijati na građanima vidljiv i pristupačan način, u skladu s načelom partnerstva i suodgovornosti. S jedne strane imamo transparentnost kao temelj demokratskog poretka, kao temelj za ostvarivanje mnogih drugih individualnih prava te u konačnici temelj za funkcioniranje demokratskih političkih procesa, a koja je svakako u interesu društva kao cjeline, ali i svakog pojedinca, dok s druge strane otvorenost kao karakteristika uprave i samouprave može postojati jedino u interakciji s građanima jer se na taj način otvorenost i ostvaruje, kroz participaciju i uzajamnu komunikaciju. Iako između otvorenosti i transparentnosti postoje razlike i to na nekoliko razina, koje uključuju smjer komunikacije, karakter informacije, te instrumente kojima se ostvaruju, a time i ishod njihove primjene u demokratskom društvu, jedino njihovom kumulativnom primjenom ostvarujemo puni potencijal dobrog upravljanja u javnoj upravi. Najvažnije načelo koje omogućuje razvoj transparentne i otvorene javne uprave na svim razinama je načelo pristupa informacijama kao temeljno demokratsko načelo i kao pravo svih građana u suvremenim demokracijama. Pravo na pristup informacijama u Hrvatskoj regulirano je brojnim zakonima, prije svega Zakonom o pravu na pristup informacijama koji osigurava transparentno i javno djelovanje javne vlasti i uprave u suvremenom demokratskom okruženju, i odredbama te usklađeno sudskom praksom, a može se promatrati kroz tri razvojne faze. Naime, u Republici Hrvatskoj je 2003. godine usvojen prvi Zakon o pravu na pristup informacijama čime započinje prva faza razvoja prava na pristup informacijama koja je obilježena nastojanjima provođenja načela otvorenosti i transparentnosti. Kritike na račun pravnog okvira kao i institucionalne podrške njegovoj provedbi doveli su do izmjena Zakona 2010., odnosno 2011., a 2013. i do donošenja novog Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je noveliran u srpnju 2015. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama učinjen je veliki korak u ostvarivanju načela otvorenosti i transparentnosti, a samo pravo na pristup informacijama neraskidivo je povezano s konceptom otvorene vlasti, prema kojem je vlast obvezna sukladno karakteru svoga djelovanja, pravodobno, potpuno i točno informirati javnost o svojim aktivnostima kao i redovito objavljivati informacije. Bez obzira na učestalost ovakvih i sličnih tema praksa je pokazala da se i dalje ne shvaća važnost ovih načela i njihova realizacija u demokratskim društvima. S jedne strane imamo javnu upravu i lokalnu samoupravu koja „nastoji“ udovoljiti odredbama i načelima Zakona o pravu na pristup informacijama, a s druge strane imamo građane i lokalnu zajednicu koji unatoč velikoj dostupnosti javnih informacija i dalje nisu dovoljno motivirani i zainteresirani, aktivni u smislu participacije i sudjelovanja u donošenju odluka koje se odnose na njihov život. Upravo zbog toga navodimo primjer Grada Zagreba kao glavnog grada Republike Hrvatske sa specifičnim statusom grada i županije koji se možemo reći nalazi na dobrome putu ka ostvarenju pune primjene načela otvorenosti i transparentnosti.