Ubrzani razvoj medicine stavlja na stol brojna bioetička pitanja i nedoumice. U ovom radu se obrađuje eutanazija kao jedna od najkontroverznijih tema u bioetici, ali i u (kaznenom) pravu. Eutanazija predstavlja vrlo složeno vjersko, etičko i pravno pitanje i predmet je brojnih rasprava. Za jedne, ona je milosrdan čin, olakšava patnje bolesniku, ali i njegovoj okolini, dok je za druge ništa drugo doli ubojstvo, možda počinjeno iz milosrdnih motiva, ali svejedno ubojstvo. Zanimljivo je da i suvremeno doba u kojem se u prvi plan stavljaju liberalne vrijednosti i koncept autonomije pojedinca, u velikoj većini država pa i sekularnih, ipak prevladava religijski koncept svetosti života. Neki zagovaratelji eutanazije tvrde kako nasuprot pravu na život kao temeljnom ljudskom pravu, postoji i pravo na smrt, no iz međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima kao i iz prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se pravo na smrt ne može priznati kao ljudsko pravo. Svega nekoliko država u svijetu prihvatilo je u svojim zakonodavstvima liberalni pristup eutanziji, legaliziravši je pod zakonom određenim uvjetima dok se u svim ostalim državama eutanazija smatra ubojstvom ili nekim privilegiranim oblikom ubojstva. Hrvatsko kaznenopravno uređenje eutanazije prešlo je put od nereguliranja eutanazije, preko propisivanja kaznenog djela usmrćenja na zahtjev koje je obuhvaćalo i eutanaziju, a od 1. siječnja 2013. godine na snazi je Kazneni zakon koji regulira usmrćenje na zahtjev koje se čini iz suosjećanja zbog teškog zdravstvenog stanja usmrćenoga kao privilegirani oblik ubojstva.