Postavka na kojoj se ovaj rad temelji, možda teško dokaziva, ali sve češće priznata i raspravljana je da oružani sukob pogađa žene i muškarce na različit način pri čemu često dodatno naglašava već postojeće rodne nejednakosti u društvu. Pitanje koje se postavlja je kako i koliko efikasno međunarodno pravo oružanih sukoba, pravo tzv. ljudskih prava i međunarodno kazneno pravo štite žene u oružanom sukobu prepoznajući ženska iskustva kao specifična. Prvi dio rada bavi se zaštitom koja je ženama pružena u okviru međunarodnog prava oružanih sukoba, prije svega Ženevskim konvencijama i Dopunskim protokolima uz njih. Ocrtavaju se okviri opće i posebne zaštite koja se ženama pruža te navode neke od učestalih kritika postojećeg pravnog okvira. Bez obzira na brojne kritike njegova rada i efikasnosti zaštite koju pruža, UN nesporno predstavlja snažan mehanizam za usmjeravanje pozornosti međunarodne zajednice na određeni problem. Stoga se drugi dio rada fokusira se na doprinos zaštiti žena u oružanim sukobima u okviru UN-a s posebnim naglaskom na Vijeće Sigurnosti i njegove rezolucije. Treći i posljednji dio rada bavi se na žalost uvijek aktualnom temom – seksualnim nasiljem u oružanim sukobima te postojećim sustavom procesuiranja takvog nasilja u okviru međunarodnog kaznenog prava i obradom najvažnijih slučajeva s međunarodnih sudova. Nakon godina zanemarivanja i šutnje postaje jasno da nasilje (a naročito seksualno) koje ustrajno prati žene u situacijama sukoba ne predstavlja problem jedne konkretne žene niti skupine žena već sigurnosni problem koji se tiče čitavog društva te da svako uspješno procesuiranje počinitelja nije samo „pobjeda za žene“ kako se u medijima često prikazuje, već civilizacijski korak unaprijed. Svakodnevnom borbom protiv duboko ukorijenjenih stereotipa potrebno je ojačati položaj žena u miru kako bi one nakon neizbježnog razdoblja sukoba mogle nastaviti djelovati kao njegovi promicatelji i ponovo se integrirati u zajednicu.