Tema ovog rada je demokratski deficit Europske unije koji se kao pojam prvi put spominje krajem 1970-ih. Početkom europskih integracija za probleme nedemokratičnosti EU i njezinih institucija korišteni su različiti nazivi koji su kasnije svedeni na zajednički naziv demokratski deficit. Pojam demokratski deficit označava nedovoljnu demokratičnost Europske unije te njenu nedovoljnu pristupačnost i nerazumljivost građanima. Prvo poglavlje ovog rada bavi se nastankom EZ odnosno EU, motivima za europsku integraciju i glavnim ciljevima EU-a. Kroz godine EU-a se mijenjala i širila, tako je od osnutka do danas bilo šest proširenja, sa zadnjim proširenjem Republika Hrvatska je postala punopravna članica EU. Sljedeće poglavlje govori o demokraciji u EU i simptomima koji su doveli do njezine krize. Simptomi se mogu podijeliti u tri skupine. Prvi simptom je ulazak tranzicijskih zemalja u EU koje se dogodilo 1. svibnja 2004. u sklopu petog proširenja. Drugi je vidljiv u negativnom ishodu referenduma za ratifikaciju ugovora Ustava za Europu u Francuskoj i Nizozemskoj koji je većim dijelom bio odbijen kao odgovor građana na nepovjerenje i nerazumijevanje EU-a i njezinih institucija. Zadnji simptom je demokratski deficit koji je glavna tema ovog rada. Tako se iduće poglavlje bavi demokratskim deficitom, raznim načinima definiranja tog pojma i samim problemom demokratskog deficita. Uz standardnu verziju demokratskog deficita spominju se i demokratski deficit u užem i širem smislu kao i federalni i ustavotvorni deficit. Autore koji se bave tom tematikom možemo podijeliti u par skupina. U prvoj su oni koji smatraju da demokratski deficit ne postoji. U idućoj oni koji smatraju da demokratski deficit postoji i može se riješiti vračanjem integracije, te zadnji koji također govore da demokratski deficit postoji ali njegovo rješenje vide u nadogradnji političkog sustava. U ovom poglavlju govori se i o političkoj alijenaciju u kojoj neki autori vide stvarni problem EU-a. Sljedeće poglavlje bavi se institucionalnim dizajnom koji je usko povezan s problemom legitimiteta. Postoje nekoliko temeljnih pristupa institucionalnom dizajnu a to su parlamentarni, prezidencijalistički i postparlamentarni pristup. U idućem poglavlju obrađen je demokratski deficit kroz najvažnije institucije Europske unije a neke od njih su Europska komisija,Vijeće ministara i Europski parlament. Zadnje poglavlje bavi se inovativnim metodama i kako one utječu na smanjenje demokratskog deficita. Obrađene su supsidijarnost, fleksibilnost, otvorena metoda koordinacije i pitanje ljudskih prava.