Imajući u vidu sve gore navedene činjenice, pitam se može li se na bilo koji način izraziti gubitak djeteta i roditelja zbog neodržavanja osobnih odnosa? Može li 25.000,00 eura nadoknaditi jednom ocu izgubljeno dijete? Ili djetetu izgubljenog oca? Mišljenja sam da dobre odnose ništa ne može zamijeniti, a pogotovo ako je to esencijalan odnos oca i sina. Oca koji se za taj odnos godinama borio i sina koji, ako malo bolje razmislimo, nije ništa kriv osim što je postao žrtva uspavanog hrvatskog pravosuđa i majčine opsesije potpunog udaljavanja oca i djeteta. Kao krunu ovog predmeta, navodim događaj s maturalne večeri I.R. u lipnju 2012. godine. Tom je prilikom Zdenko Ribić došao u hotel gdje se održavala maturalna večer njegovog sina te je pokušao fotografirati sina koji se nalazio u pratnji majke Z.J. Lako je zamisliti ponos i nervozu jednog oca u tom trenutku, a pogotovo ako se uzme u obzir da je taj otac – čovjek koji je svog sina vidio tri puta u proteklih osamnaest godina. Tada majka, ugledavši oca, reagira tako da mu oduzima fotoaparat, dok mu se sin obraća riječima: „što hoćeš, razvalit ću te“, s namjerom da ga udari, a što je Z.J. spriječila. Osiguranje hotela je o događaju obavijestilo policiju, po čijem je dolasku policijski službenik izbrisao fotografije te razgovarao s ocem i Z.J. nakon čega su oboje napustili hotel. Također, ovršni postupak je priveden kraju. Naime, 2003. godine gospodin Ribić je zaprimio zaključak o provedbi rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, iz 2007. godine te je 2013. godine pristupio sudu kako bi suca obavijestio da je u međuvremenu I.R. navršio devetnaest godina, na što mu sudac odgovara kako će se izvršenje rješenja provesti neovisno o tome. Pokušaj uredovanja uslijedio je u siječnju 2013. godine, te su na adresu ovršenice pristupili sudski ovršitelj i policijski službenici, kao i sam otac koji je rekao sudskom ovršitelju kako izvršenje rješenja nema smisla s obzirom da je I.R. u međuvremenu postao punoljetan, a nakon čega se odustalo od daljnje provedbe ovrhe. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu iz siječnja 2013. godine obustavljen je postupak ovrhe, čime je konačno bezuspješno okončan ovaj dugogodišnji sudski postupak. Konačno, napominjem kako je postupak radi ostvarivanja prava na susrete i druženja u predmetu Ribić trajao punih sedamnaest godina. Sedamnaest godina u kojem je, zaključujem, učinjeno premalo toga da se ostvari najbolji interes djeteta. Isto tako, ovaj nam slučaj pokazuje kako su opravdane tvrdnje, često zagovarane u hrvatskoj obiteljskopravnoj teoriji, da izazov u postupcima pokrenutim protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nisu propisi, već njihova provedba.