Prekogranične transakcije spajanja, podjele, djelomične podjele, zamjene dionica i prijenosa imovine između društava koja se nalaze u različitim državama članicama Europske Unije regulirane su Direktivom o spajanjima. Razlog tomu je uspostavljanje jedinstvenog zajedničkog tržišta i jednakog poreznog tretmana prekograničnih transakcija i onih koje se obavljaju unutar jedne države članice. Direktiva o spajanjima nastoji otkloniti probleme oporezivanja nerealiziranih kapitalnih dobitaka, rezervi i gubitka prava na porezno priznati gubitak kako bi se u što većoj mjeri unaprijedilo međunarodno poslovanje, ali ona i dalje ima ograničen opseg djelovanja jer ne obuhvaća sve oblike društava (jedino one koji su propisani čl.3. Direktive o spajanjima) i regulira samo određene transakcije (koje su navedene u čl.1. Direktive o spajanjima). Kako ne bi došlo do dvostrukog oporezivanja, Direktiva o spajanjima propisuje odgodu oporezivanja nerealiziranih kapitalnih dobitaka dok oni ne budu realizirani. Problem rezerviranja rješava se na način da se rezerviranja ili rezerve mogu prenijeti uz isto izuzeće od poreza koje je bilo i prije prekogranične transakcije, pri čemu društvo preuzimatelj preuzima prava i obveze prenesenog društva. Društvu preuzimatelju dopušta se preuzimanje gubitka društva prenositelja koji nisu iskorišteni u porezne svrhe. No i dalje ostaju određene praznine koje Direktiva o spajanjima ima pravo regulirati, ali to nije učinila. U tom segmentu je Direktiva o spajanjima poprilično fleksibilna i ostavlja dovoljno prostora državama članicama da same diskrecijskom ocjenom donesu pravne propise za rješenje tih područja. Također, ostavlja značajnu autonomiju državama članicama za procjenu postoji li sumnja na utaju ili izbjegavanje plaćanja porezne obveze te hoće li u konkretnom slučaju primijeniti Direktivu o spajanjima ili to ne smatraju učinkovitim nego država članica uvidi da se radi o zlouporabi pogodnosti iz Direktive o spajanjima. Direktiva o spajanjima samo postupno i djelomično harmonizira direktne poreze. Pri čemu nastaju nedostatci izostanka odredaba o domaćim restruktuirajućim transakcijama, neusklađenost u provedbi harmonizacije, Direktiva o spajanjima ne pridonosi ishodima negativne harmonizacije i proceduralne odredbe padaju na teret država članica umjesto da i one budu regulirane Direktivom. Analizirajući nedostatke Direktive o spajanjima uočava se da ona ne ispunjava u potpunosti svoj potencijal.