U ovom radu je analizirano pitanje prava na javno okupljanje. Predstavljen je pojam javnog okupljanja, zakon i međunarodnopravni dokumenti kojima je uređen, te detaljno razrađene vrste javnog okupljanja prema zakonu, potkrijepljene primjerima i statistikama. Pravo na javno okupljanje je temeljno ljudsko pravo i sloboda, koje međutim nije neograničeno, već se njegovo ograničenje u iznimnim situacijama razrađuje zakonom. Osim Ustavom i zakonom, zajamčeno je i raznim dokumentima na međunarodnoj razini, u okviru Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i Europske unije. Prema zakonu, postoje tri vrste javnog okupljanja i to: mirno okupljanje i javni prosvjed, javne priredbe te drugi oblici okupljanja. Pod mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva se svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi, koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva. Pod javnim priredbama podrazumijevaju se okupljanja organizirana radi ostvarivanja prihoda u okviru registrirane djelatnosti, koja s obzirom na predmnijevani broj sudionika ili narav priredbe, zahtijevaju poduzimanje posebnih sigurnosnih mjera. Pod drugim oblicima okupljanja podrazumijevaju se okupljanja kojima je svrha ostvarivanje gospodarskih, vjerskih, kulturnih, humanitarnih, športskih, zabavnih i sličnih interesa. U radu se posebno govori o svakome od njih, razrađuje se problematika svake vrste, te je svaka od vrsta potkrijepljena primjerima. Zakon o javnom okupljanju je mijenjan više puta, zbog neustavnosti pojedinih odredbi. Međutim, taj broj promjena je ipak manji od broja promjena drugih zakona. Najviše je dileme zadalo pitanje javnog okupljanja na Markovu trgu, gdje su i međunarodnopravni dokumenti bili dosta neodređeni po tom pitanju. Naime, Ustavni sud nakon sedam dugih godina, ipak „vraća“ pravo izražavanja mišljenja građanima, ispred institucija državne vlasti. U pravilu, na temelju dostupnih podataka predstavljenih u ovom radu, hrvatsko zakonodavstvo je sasvim dobro uredilo to temeljno pravo, bez prevelikih ograničenja, osim onih nužnih za dobrobit ljudi i domovine. Postupak prijave nije kompliciran, postoje obrasci koji se ispune i podnesu policijskoj upravi, a rokovi za to su doista razumni. Također, treba napomenuti da veliku ulogu u cijeloj priči ima Ustavni sud, ali u nekim slučajevima i pritisak javnosti. Naime, makar postoje zakonske osnove za to, u većini slučajava pametnije je dopustiti javno okupljanje ako je takva mjera manje štetna od one kojom bi se ono zabranilo. U svakom slučaju, riječ je o promišljenim političkim odlukama.